Nakon osam i pol godina Morrissey se vratio u Zagreb, prešao je Savu i sa Šalate spustio se u Paviljon 9 Zagrebačkog velesajma na jedan od posljednjih nastupa aktualne turneje kojom promovira recentni album 'World Peace is None of Your Business'. Više od dvije tisuće posjetitelja svjedočilo je izvrsnom nastupu, premda očito nije bio tako dobro prihvaćen kao prvi put. Publika je proključala tek pri izvedbi tri pjesme – 'Suedehead', 'How Soon Is Now' i zaključnoj 'Everyday Is Like Sunday' - očekujući više hitoidnog materijala i više skladbi iz repertoara Smithsa. No set-lista bila je sastavljena dobrim dijelom od pjesama s posljednjeg albuma, a osim navedene 'How Soon Is Now', Morrissey je regularni dio koncerta omeđio naslovnim pjesmama trećeg i drugog albuma Smithsa - 'The Queen is Dead' i 'Meat is Murder' - što baš i nije izazvalo kolektivnu ekstazu. Nešto više raspoloženja izazvala je prva skladba otpjevana na bis, a iz repertoara Smithsa – 'Asleep'.

To, zapravo, i ne treba čuditi: tri pjesme koje se izazvale oduševljenje datiraju od prije 23, odnosno 29 godina, velik dio publike činili su posjetitelji u drugoj polovici života koji su priželjkivali čuti osvježenu verziju Smithsa, a novije skladbe definitivno nisu kompatibilne sa soundtrackom njihovih formativnih godina. No Morrisseya se ionako tako ne treba doživljavati jer je sa svojim bendom uistinu pružio dojmljiv nastup, bez obzira na izostanak favorita iz razdoblja Smithsa ili pjesama od kojih su sazdane njegove kompilacije najvećih hitova.

Uvod u nastup bio je polusatni videopastiš različitih zapisa, uglavnom televizijskih isječaka sa snimkama Morrisseyevih omiljenih izvođača iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih, dakle iz razdoblja kad su rođeni njegovi najveći fanovi. Videoshow je započeo snimkom nastupa Ramonesa na japanskoj televiziji 1975, kad su izveli 'Loudmouth', nastavio se spotom Briana Enoa 'Seven Deadly Finns', uslijedio je TV nastup Chrisa Andrewsa s pjesmom 'Yesterday Man', pa Nico i 'I'm Not Saying', a upečatljivi su bili Charles Aznavour s pjesmom 'Emmenez-Moi', New York Dolls u notornoj njemačkoj TV emisiji 'Musik Laden' kako izvode 'Looking for a Kiss' te poetesa Anne Sexton čitajući pjesmu 'Wanting To Die'. Među nastupima isticali su se zapisi s 'proslave' smrti Margaret Thatcher i PETA-in video o ubijanju bikova na koridi uz Morrisseyevu skladbu 'The Bullfighter Dies', koju je kasnije izveo i uživo.

Zaštitnik životinja predložio je publici da kupi obrasce za stavljanje uz zid i šaranje sprejem 'na lijepoj zagrebačkoj arhitekturi' s natpisom Meat is Murder. Za vrijeme izvođenja pjesme u pozadini se prikazivao video o klanju životinja. Nepokolebljiv u svojim stavovima, kroz repertoar, ali i tako plasirane poruke, Morrissey je iskazao više društvene i političke uvjerljivosti negoli sva naša četiri kandidata za predsjednika zajedno. Vjerojatno je to i razlog što ga, kako mi je rekao u intervjuu za tportal, više zovu u političke, negoli u glazbene emisije.

No u osnovi svega je glazba – da nema izvrstan petočlani bend iza sebe i nadahnut scenski pristup i u 55. godini, Morrissey zacijelo ne bi imao karizmu koja ga neprestano prati. Uz vrlo dobar razglas, dvojica multiinstrumentalista pokazala su i umijeće sviranja trube, saksofona, klarineta, harmonike i 12-žičane gitare dok je bubnjar iza sebe imao gong koji je efektno upotrijebio na koncu 'How Soon is Now'. Zapravo, i kad neke od pjesama započnu svakidašnjim jadikovkama Morrisseya kao najveće glazbene muške narikače, vrsno postavljeni aranžmani i čvrsta svirka u kojoj se ističu pojedini instrumenti svaku pjesmu sjajno dovode do kraja. Jedan od izuzetaka je sjajna, gotovo lajbahovski himnička skladba 'Scandinavia', koja se nalazi samo na deluxe ediciji posljednjeg mu albuma.

Morrissey je zaslužio onih nekoliko cvjetova koje su mu dobacili najvjerniji fanovi kad je uzviknuo nekoliko naučenih riječi ('Dobra večer', 'Hvala'…), a publika je dobila i nogometnu loptu, pretpostavljam, s potpisima svih članova benda te majicu koju je Morrissey skinuo sa sebe na kraju koncerta pokazujući svoj torzo. U konačnici, posrijedi je bio uistinu dobar koncert, ali s glazbom koja ne potencira zabavu, nego promišljanje i potpun koncertni dijalog.