Coldplay je odavno svjetski faktor, o čemu sasvim dovoljno govori 40 milijuna prodanih albuma, podjednak uspjeh s obje strane Atlantika (što je izuzetno važno i danas prilično rijetko) i globalni stadionski status. Iako i sami, a pogotovo frontman Chris Martin (u tom pogledu pravi mali mini-Bono), nisu imuni na politički aktivizam i mijenjanje svijeta, očito su na vrijeme shvatili da je vrijeme velikih gesta, buntovništva i globalne revolucije pogonjene rock glazbom davno iza nas. Danas živimo u vremenu Fejsa, Youtubea, X Factora i Davida Guette (da ne kažemo Justina Biebera), a iako je revolucija živa i 'teče', u njoj sve manje ima mjesta za dokone rock multimilijunaše s vlastitim Boinzima i flotama Bentleyja.

Chrisu Martinu & co. je dakle sve jasno pa su pametno procijenili da se prilagode igri umjesto da igru prilagođavaju sebi i objavili album koji je gotovo savršeno u dosluhu s vremenom u kojem se pojavljuje, čak i uz sav neskriveni optimizam i razigranost koji nudi namrgođenom, recesijom poharanom svijetu. Nećemo, dakle, gitarama mijenjati svijet, dapače, sasvim ćemo ih prigušiti, gotovo i izbaciti (jer tko danas više s gitarama može prodati deset milijuna?). Umjesto toga, podložit ćemo hrpu beatova, uzeti Rihannu i 'neprijatelja' tući na njegovu terenu. Osim toga, ima li boljeg povratka s trogodišnje pauze od koncept albuma kriptičnog naziva, s glazbenom podlogom puno bližom Ibizi & Zrću nego zvuku kakav se očekuje od jednog stadionskog banda čiji su daleki korijeni Radiohead i Echo & The Bunnymen?

Koncept je, naravno, zanemariv – nekakva zakukuljena futuristička ljubavna priča (koje su protagonisti Mylo & Xyloto iz naslova), navodno inspirirana pacifističkim anti-naci njemačkim pokretom Bijela ruža, kojom se nije potrebno previše zamarati, pogotovo kad su pjesme Coldplaya ponovo tako zarazne, melodične, i beskrajno zabavne, nakon, ipak, izuzev naslovne i još par stvari, pomalo monotonog posljednjeg albuma 'Viva La Vida Or Death And All His Friends' iz 2008.. Nakon uvodnog naslovnog jednominutnog instrumentala, kreće energična 'Hurts Like Heaven', ali energična na način na koji su electro-pop bandovi bili energični u '80-ima (rani a-ha je ovdje najbliža referenca). Slijedi slatkasti, ali šarmantni mid-tempo singl 'Paradise' i sad je već sve jasno – band koji je svojedobno citirao Kraftwerk i kanalizirao tjeskobu u univerzalne stadionske indie himne, otišao je u čisti, besramni radio friendly dance pop! Definitivni dokaz toga je 'Princess Of China' s Rihannom, koji se ponovo, kao i Coldplay klasik 'Viva La Vida', bavi plavom krvlju, princezama i kraljevima, uz zaraznu melodiju i skoro pa spektakularan refren – čisti ljetni megahit, i to na početku zime (barem na ovoj hemisferi).

No Coldplay je ipak ostao Coldplay, pa i ovdje ima ambicije i aspiracije na bacanje, ne doduše u nekom posebnom soničnom avanturizmu (album su producirali Markus Dravs, Daniel Green i Rik Simpson, a u konačnici ga je 'Eno-izirao' onaj tko se već time bavi – Brian Eno), ali ipak uspijevaju zvučati iznimno svježe. Kad se malo dublje uđe u album, čuje se i 'starog' Coldplaya (i gitare Jonnya Bucklanda, ipak...) što samo daje dodatni šarm ovoj 'novoj' inkarnaciji, a da ne bi bilo zabune i zeitgeista radi, ima ipak i poneka verbalna aluzija na mijenjanje svijeta glazbom. Da, otrcano, ali tko razuman od Chrisa Martina uopće očekuje tekstove lišene kiča i / ili patetike?

U najavama albuma dosta je bilo nagoviještaja da bi ovo mogao biti Colplayev 'Achtung Baby' (također radikalno 'Eno-iziran'), što se pokazalo ne sasvim precizno, jer ovo definitvno nije album koji će predstavljati prekretnicu u životu Coldplaya, kao što je 'Achtung' bio za U2. Uostalom, i U2 su se dekadu kasnije vratili svom 'izvornom nauku', pa ne treba sumnjati da će i Coldplay. Da rezimiramo, 'Mylo Xyloto' je sjajan pop album, u karijeri Coldplaya slabiji jedino od remek-djela 'X&Y', a uz rame albumu koji ih je proslavio 'A Rush Of Blood To The Head'. Poznati rock / punk mislilac, tekstopisac i basist Manic Street Preachersa Nicky Wire nedavno je izjavio da je Coldplay pokorio svijet time što se pretvorio u Enyu – blago Wireu kad čuje 'Mylo Xyloto'. Pojam stadionski pop band dosad se vezivao uz Take That, no Barlow, Williams & sinovi sad su dobili oštru konkurenciju u Coldplayu. Šarene kostime već imaju, još samo da svladaju koreografiju i s Take Thatom je gotovo...

OCJENA: 9 / 10

Izdavač: PARLOPHONE / DALLAS