Radnja prati odrastanje četiriju mladića u ljubljanskom kvartu Fužine, svaki sa svojim problemima, a ujedinjeni pod nadimkom čefuri (stranci) kojim ih Slovenci obilježavaju i pod njim podrazumijevanju sve stereotipe i rezerve koje imaju prema južnim doseljenicima.
Film je dosad pogledalo 55 tisuća slovenskih gledatelja, odnio je nagradu za najboljeg glavnog glumca na 23. Međunarodnom festivalu u Cottbusu koja je pripala Emiru Hadžihafisbegoviću koji glumi oca jednog od mladića.

Romanom je prikazana druga, mračnija strana slovenskog društva koja nije toliko vidljiva na van, ali svojim interesom za knjigu i dobrim odazivom na film slovensko društvo i Ministarstvo kulture (koje ga je financiralo) pokazalo je određenu svijest o problemu, ali način njegova rješavanja i dalje ostaje nejasan.

Tko su uopće Čefuri? 'Čefur je osoba koja živi na području određene države, premda nije pripadnik tamošnje nacionalne većine. U našem slučaju to su ljudi koji dolaze iz krajeva južno ili istočno od rijeke Kupe. Po svojoj fizionomiji od pripadnika većinskog dijela populacije razlikuju se po nisku čelu, spojenim obrvama, naglašenim kostima lica i snažnijoj donjoj čeljusti. (...) Obožavaju kič i zlatni nakit.'

Smeta li Vam što ste ovdje u regiji najpoznatiji po pomalo stereotipnim ulogama 'smiješnog Bosanca'?
Uopće mi to ne smeta jer reklame snimaju samo najbolji glumci. Možemo napomenuti da recimo George Clooney radi votku, Leonardo DiCaprio radi satove, Kevin Costner jednu aviokompaniju, a ja radim jedan vrlo brendirani brend. I ne mislim da sam samo po tome poznat u regiji, mislim da sam napravio dosta ozbiljnih poslova i izvan nečega što se zove reklama.


Kakvi su Vam planovi, što radite, snima li se neki novi film ili nešto drugo?
Trenutačni planovi su odmoriti malo preko Nove godine, a onda me čeka igrani film 'Žaba' po predstavi koju smo odigrali 200 puta za pet godina; imali smo sada 26. prosinca petogodišnjicu. Čeka me film u Beogradu s Miroslavom Momčilovićem i ono što s velikim nestrpljenjem očekujem, montira se film 'Mirni ljudi' koji sam radio u Hrvatskoj, igram glavnu ulogu, s Ognjenom Sviličićem. Priča o maloljetnoj delikvenciji, jedan film koji sam baš radio s velikom strašću i posvećenošću i očekujemo premijeru negdje krajem veljače, početkom ožujka.

Imate li kakvih planova za proširiti karijeru dalje u Europu ili možda Hollywood, Amerika?
Tu vrstu ambicije s Hollywoodom nemam. Naravno, nikad ne reci nikad, kada bi došla neka ponuda, ja je ne bih odbio, ali nemam ambicije posvetiti se tome na način da obilazim castinge, plaćam sebi hotele, putove, čekam tamo sa još stotinu glumaca, ja tu vrstu ambicije nemam. Ali Vaše je pitanje potpuno suvislo; ako se nešto desi, hvala Bogu.


Znamo da ste se neko vrijeme bavili politikom. Koja Vam je uopće bila motivacija za to i što Vas je naučilo to iskustvo?
To je bila jedna avantura u koju sam ja vrlo sretno ušao i htio sam vidjeti iznutra kako izgleda ta cijela stvar s pragmatičnim bavljenjem politikom. Nisam uopće napravio nešto zbog čega se kajem, ostavio sam jedan ozbiljan trag kao ministar kulture i sporta u kantonu Sarajevo. I dan danas se priča o nekim projektima koje sam zajedno sa svojim suradnicima napravio i koji su se pokazali vrlo svrsishodnima kada je u pitanju kulturni i sportski ambijent u kantonu Sarajevo i ja ne mislim da je grijeh baviti se politikom. Ona jest na našim geografijama dobila prerogative nepotizma, krimogenosti, svega onoga što se veže uz neetičnost, nemoral i tako dalje, ali politika je kroz povijest jedna vrlo moralna kategorija. Od Stare Grčke preko rimskog Senata pa sve do Gornjeg i Donjem doma britanskog parlamenta, američkog Kongresa, politika je nešto što je određivalo sudbinu cijelog planeta i ne mislim da je nešto što se bavi sudbinom naše djece mjesto od kojeg treba zazirati.


Kad biste morali birati, za koju vrstu uloga biste se odlučili kao onu u kojoj ste se najviše prepoznali – na televiziji, u kazalištu ili pak na filmu?
Pa recimo ipak film mada je moja velika ljubav kazalište, ja sam tamo svoje zdravlje ostavio. Odigrao sam preko 2.000 predstava, 'Žaba' 200 puta, 'Audicija' 700 puta, 'Buba u uhu' 200 puta, 'Mriješćenje šarana' 150 puta pa još radne premijere. Kazalište ne dozvoljava grešku i utoliko je ono odgovornije i teže za finalni proizvod od filma, ali ipak nekako u zadnje vrijeme, zadnjih desetak godina, film je nešto što potpiruje mene kao glumca, ali, naravno, još je tu prisutno i kazalište. Ja sam posvećen i jednom i drugom na potpuno isti način.

Kako je bilo raditi s Goranom Vojnovićem na filmu 'Čefuri raus!'?
Pa to je bilo jedno jako zanimljivo iskustvo, ja se zahvaljujem Goranu Vojnoviću koji mi je ukazao povjerenje i mislim da sam mu ja to vratio dobrom ulogom i nagradom koju sam dobio u Cottbusu za najboljeg glumca u konkurenciji 15 filmova iz cijele Europe, to je jedina nagrada koju film za sad ima. Čujem da je napravio blizu 80.000 gledalaca u Sloveniji što je za slovensko tržište kao da u Americi neki film napravio pet milijuna. Jako lijepo iskustvo, Goran je jedan pametan i inteligentan dečko. On je trostruki autor, napisao je roman koji je proglašen romanom godine u Sloveniji pa je napisao scenarij i režirao film. To je bila zaista pobjeda i njega i svih glumaca koji su bili u filmu i jako se radujem zagrebačkoj premijeri. Mislim da smo napravili jako dobar posao, a zadnju će riječ reći zagrebačka publika. Napominjem da je premijera u Kaptol Centru/Cineplexxu, 7. siječnja. To je vrlo značajan film koji se bavi problemima slovenskog društva. Iako kritizira neke stvari, slovenski filmski studij i ministarstvo kulture bilo je senzibilizirano na tu priču i financiralo je taj film, što pokazuje jednu ozbiljnu, filmsku cjelovitu demokraciju u Sloveniji.