MANIC STREET PREACHERS – REWIND THE FILM

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Koliko bandova uopće uspije trajati preko 20 godina i dobaciti do 11. albuma, a da pritom ne padnu u sferu kulta i egzistiranja zbog šačice najodanijih fanova? Malo. A od te nekolicine koliko ih je uopće sklono mjeni i istraživanju novoga? Manic Street Preachers po navedenim, ali i po mnogim drugim kriterijima veliki su band koji se nikad nije bojao pokušati nešto novo i drukčije (zvučeći pritom još uvijek prepoznatljivo manicsovski), kao primjerice na zanimljivom ali ne baš srdačno dočekanom izletu u neworderovski electro-indie, 'Lifeblood' iz 2004. (koji uzgred rečeno danas puno bolje zvuči nego tada). Nakon, njihovim riječima, 'posljednjeg pokušaja masovne komunikacije' kakav je bio njihov posljednji album, nabrijani, hitoidni 'Postcards From A Young Man' iz 2010., Manicsi su uzeli pauzu, koja na kraju ipak nije potrajala kao što su najavljivali – proljetos su naime objavili da paralelno rade na dva albuma, prvi od kojih je sad pred nama...
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG 'Rewind The Film' je vjerojatno najneobičniji album u četvrtstoljetnoj karijeri Masnicsa, ako zbog ičega, ono zbog neočekivano mirne atmosfere i posvemašnjeg odsustva električnih gitara – radi se naime o kolekciji delikatnih, atmosferičnih, povremeno i gradnioznih, orkestriranih (vidi sjajni, nostalgični naslovni singl s Richardom Hawleyem) himničnih balada s tek rijetkim živahnim momentom (a la aktualni, trubama pogonjeni singl 'Show Me The Wonder'). Novum je i značajnija zastupljenost vokala basista i tekstopisca Nickya Wirea kao i drugih gostujućih glasova (osim Hawleya, tu su i mlađahne Lucy Rose i Cate Le Bon – obje sjajne!), a ima i jedan filmični bizaro-pop instrumental ('Manorbier') koji se i sam razvije u himnu. Iako se većina pjesama bavi vrlo osobnim temama, ne fali naravno ni politike ('30 Years War', 'Anthem For A Lost Cause'). Uglavnom, jedni sasvim novi, iznenađujuće svježi i zreli, a opet nepogrešivo prepoznatljivi Manicsi...
NAJBOLJE STVARI 'Rewind The Film' (s Richardom Hawleyem), 'Anthem For A Lost Cause', 'This Sullen Welsh Heart', , 'Show Me The Wonder', '4 Lonely Roads', 'As Holy As The Soil'...
DAKLE Najbolji album Manicsa još tamo od 1998. i 'This Is My Truth Tell Me Yours', a već početkom slijedeće godine izdaju još jedan ('Futurology'). U ovom trenutku, čini se, za Manic Street Preacherse nebo je granica...

OCJENA: 9/10
DATUM IZLASKA: 16. rujna
IZDAVAČ: COLUMBIA / SONY / MENART

BABYSHAMBLES – SEQUEL TO THE PREQUEL

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Vječni talent britanskog rocka kojeg su 'ozlijede', čitaj alkohol i droga u nepristojnim količinama, spriječili da ikada do kraja realizira svoj 'golgeterski' potencijal. Srećom, vijek rockera nešto je duži od nogometaševog, pa za Dohertya i sad u 35-oj još uvijek ima šanse, iako se od njega odavno više ništa suvislo ne očekuje. Taj autsajderski status zapravo uopće nije loš, jer Doherty više nikoga ne može neugodno iznenaditi, eventualno samo ugodno. Ovo mu je šesti album u karijeri (dva s The Libertinesima s početka milenija na čijoj slavi još uvijek živi, plus dva s Babyshamblesima, plus jedan solo), a prvi nakon četiri i pol godine, odnosno punih šest od posljednje ploče Babyshamblesa...
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG 'Nastavak prednastavka' je sa svojom honky-tonk barskom atmosferom i ležernim akustičarskim kinksovskim soft new wave-om vjerojatno najsličniji eponimnom drugom albumu The Libertinesa. Ta opuštenost je tolika da je samo pitanje trenutka kad će skrenuti u reggae, što se naravno i dogodi negdje oko polovice albuma ('Dr. No'). No, sva ta površinska nehajnost ne može sakriti Dohertyev i dalje prisutan nos za čistu, jednostavnu melodiju...
NAJBOLJE STVARI 'Picture Me In Hospital', 'Nothing Comes To Nothing', 'Fall From Grace', 'Sequel To The Prequel', 'Dr. No'...
DAKLE Kao što smo nagovijestili u uvodu, Doherty je još uvijek u stanju ugodno iznenaditi...

OCJENA: 7/10
DATUM IZLASKA: 2. rujna
IZDAVAČ: EMI / UNIVERSAL MUSIC

SHERYL CROW – FEELS LIKE HOME

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Nakon polu-uspjelog poigravanja sa soulom na prethodnom albumu, '100 Miles From Memphis' iz 2010., ulazak dublje na country teritorij sasvim je logičan potez za Sheryl Crow, jer oduvijek je u njenoj glazbi bilo jakog prizvuka Nashville-a. No, da 51-godišnja Sheryl na svom osmom albumu pokušava zvučati kao frtalj stoljeća mlađe polutalentirane, ali megauspješne klinke a la npr. Taylor Swift, kao što je dao nagovijestiti najavni singl 'Easy', ima manje veze s logikom a više s korporativnim strategijama, a o tome što manje se kaže to bolje. Uglavnom, Sheryl se u Nashville-u, gdje živi već neko vrijeme, očito sasvim udomaćila, i životno a sada i glazbeno...
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Srećom, 'druga lopta' puno je uvjerljivija od prve (spomenutog singla), a Sheryl je snimila sasvim korektan pop country album, posebno efektan u sporijim, baladnim momentima, gdje svojim proživljenim ispovjednim tonom povremeno uspije u sjećanje prizvati slavne nashville-ske 'teškašice' poput Dolly, Bonnie, Tammy ili Lorette, a to nije mala stvar...
NAJBOLJE STVARI 'Waterproof Mascara', 'Stay At Home Mother', 'Homecoming Queen', 'Homesick', 'Callin' Me When I'm Lonely', 'Give It To Me'...
DAKLE Ima li što slađe od pobjede u gostima? Ako se country Sheryl uopće više može nazvati gostovanjem...

OCJENA: 7,5/10
DATUM IZLASKA: 10. rujna
IZDAVAČ: WARNER BROS. / DANCING BEAR