Za kraj ovogodišnjeg ZagrebDoxa porazgovarali smo s jedinom autoricom koja je na festivalu osvojila dvije nagrade, Danom Budisavljević, čiji je film ‘Nije ti život pjesma Havaja’ osvojio posebno priznanje žirija za regionalni film i onu posebno dragu svakom autoru - nagradu publike
‘Nije ti život pjesma Havaja’ intimna je obiteljska priča u kojoj autorica Dana Budisavljević retrogradno pokušava shvatiti roditeljsko nerazumijevanje njezine seksualne orijentacije. U potrazi za odgovorima, ponovno pokreće staro pitanje, ujedno organizirajući zajednički objed nakon dugo vremena. Propitivanje autoričinog nekadašnjeg priznanja u filmu postaje svojevrsni okidač koji pokreće brojna obiteljska pitanja, diskretno i bez puno buke razotkrivajući slojevitost odnosa članova obitelji, prodirući putem duboko u intimu.
Kako je došlo do ideje za film 'Nije ti život pjesma Havaja'?
Na mene je jako utjecao dokumentarni serijal Jennifer Fox 'Letenje - ispovijesti slobodne žene', prikazan na ZagrebDoxu 2007. godine. Vidjela sam da se filmovi mogu raditi o običnim ili sasvim malo posebnim ljudima, ljudima koji te okružuju i koje voliš. Jednu stvar sam tada 'zamjerila' Jennifer Fox - bio je to serijal o modernim ženama svijeta, a u šest epizoda se nije pojavila nijedna lezbijka. Jennifer mi je tada u razgovoru rekla da je i njoj zbog toga žao jer ima puno gay prijateljica, ali da se jednostavno ta tema nije dogodila i da nije htjela forsirati. Rekla sam joj da ću ja onda pokušati sa svojim prijateljicama snimiti sedmu epizodu. I doista sam pokušala, tako da prve kasetice koje sam snimila i danas na sebi imaju oznaku 'Sedma epizoda'.
Kako je 'Sedma epizoda' postala 'Nije ti život pjesma Havaja'?
Da bismo iskopirali Jenniferin stil 'dodavanja kamere', trebalo nas je biti više, a nismo sve bile jednako zainteresirane i disciplinirane. Upleli su se tu i neki emotivni brodolomi, a bilo me i strah da bi neke cure iz grupe mogle nakon dugog procesa rada na filmu reći da nisu spremne izaći i tako blokirati film. Rizik je bio prevelik i morala sam smisliti nešto što sam mogla imati pod kontrolom. Pitala sam svoje roditelje bi li pristali sudjelovati u mom filmu o tome da sam gay. Kad su pristali, što je za mene zapravo bilo neočekivano, bilo mi je jasno da moram napustiti Jennifer, potražiti svoj stil i napraviti svoj film.
Film je dugo nastajao. Počeli ste ga snimati 2009. godine, da bi ga publika vidjela tek sad. Koja pitanja su vam se otvarala prije početka snimanja, a koja za vrijeme snimanja?
U početku sam mislila da će to biti film o neprihvaćanju. Htjela sam istražiti zašto je mojim roditeljima koje beskrajno cijenim i volim i koji su usput vrlo obrazovani i svjetski ljudi bilo teško prihvatiti moju seksualnu orijentaciju. Zanimalo me u čemu je tu problem? Ja sam bila aktivistica, borila sam se za LGBT prava na ulici, a nisam znala odakle dolazi neprihvaćanje u mojoj kući. Nije mi bilo jasno što je toliko strašno u tome da nakon mojeg priznanja prije deset godina nismo više nikada pričali o tome. I htjela sam da znaju kako sam se osjećala zbog toga.
Tijekom snimanja sam shvatila da zapravo jako malo znam o svojim roditeljima, njihovim traumama i strahovima. Shvatila sam da se nismo slušali. Svatko je bio zaokupljen svojim problemima i neprijemčiv za onog drugog. Najveći paradoks koji sam otkrila tijekom snimanja jest da jedinom članu obitelji koji je mene u potpunosti prihvatio ja nisam pomogla kada mu je bilo najpotrebnije.
Nakon cijele priče, kako ste zadovoljni filmom?
Jako sam zadovoljna jer sam naučila tri stvari. Kao prvo, sve rane koje ne zaliječimo odrazit će se na naše odnose na način da ćemo povrijediti nekog drugog, često i vrlo blisku osobu. Potom, sve što zamjeramo drugima, najčešće i sami činimo. Na kraju, međuljudski odnosi su užasno komplicirani i nikada ne treba odustati u pokušaju da ih saniramo. Pokušaš, pa ako ne ide, malo pričekaš i pitaš ponovo.
Je li vas iznenadila reakcija publike čiju nagradu je osvojio film?
Ni u najljepšem snu se nisam mogla nadati da će mala priča o mojoj obitelji izmamiti toliko smijeha i suza. Projekcije na ZagrebDoxu su nešto najljepše što sam doživjela otkad se bavim filmom.
FAMILY MEALS trailer from Hulahop on Vimeo.