Liamova frakcija je zapravo Oasis minus Noel, koji je nakon incidenta tik pred početak nastupa na pariškom 'Rock en Seine' festivalu i tko zna koje po redu kavge s mlađim bratom, kad mu je ovaj u 'žaru borbe' navodno i razbio gitaru, te kolovoške noći konačno raskrstio s bandom koji je 18 godina ranije stvorio. Prva nagađanja su bila da će ostatak banda nastaviti pod starim imenom, no ta je kombinacija ubrzo otpala, a u svibnju 2010. objavljeno je da su Liam Gallagher, Gem Archer, Andy Bell i Chris Sharrock oformili Beady Eye. Naravno da ni taj detalj nije prošao bez podrugljivog Noelova komentara da su nakon toliko vremena mogli i neko bolje ime smisliti. Bio ili ne Gallagher sr. u pravu, puno je veći problem u glazbi Beady Eyea, jer tu također nisu smislili ništa pretjerano pametno ni svježe. Beady Eye, ili u slobodnom prijevodu 'Urokljivo oko', su dakle po formaciji Oasis minus Noel, ali i po zvučnoj slici također, što i nije baš najbolja vijest.

Iako su u domovini Oasis do samog kraja bili smatrani nacionalnom institucijom stadionskog ranga, koja je i po Europi još uvijek fino punila dvorane, najbolji dani (i američki uspjeh) su ipak ostali daleko iza njih. Dapače, moglo bi se reći da je sve nakon solidnog drugog albuma '(What's The Story) Morning Glory?' iz 1995. bio jedan veliki, dugi, mučni pad u provaliju neinventivnosti, ponavljanja i dosade. No, britanska rock kritika uvijek im je pristupala s golemim strahopoštovanjem, dok je publika i dalje masovno dolazila na koncerte, uglavnom zbog starih pjesama i energičnog nastupa – Liam je nedavno u Q Magazinu, prilično preuzetno, proglašen najboljim rock frontmenom svih vremena. Posljednjih godina je i on počeo autorski pridonositi (dotad je isključivi autor bio Noel), stil mu se doduše nije puno razlikovao od bratova (The Beatles, The Beatles i opet The Beatles), ali je uspio nabosti nekoliko korektnih stvari – npr. singlove 'Songbird' i 'I'm Outta Time'. No pitanje svih pitanja jest ima li Liam daha za čitav album, pogotovo znajući kako su, u najmanju ruku, nenadahnuti bili autorski prinosi Gema Archera i Andyja Bella u Oasisu.

E pa on misli da ima, pa je pustio svoj raskošni polutalent da se razmaše u punom sjaju, a ni Bell ni Archer se nisu baš suzdržavali. Za Liama Gallaghera vrijeme je očito stalo negdje najkasnije 1973, a nakon toga je u glazbi, prema njemu, preživio valjda jedino John Lennon, i to isključivo u melodioznom ključu u kojem je bila njegova 'Instant Karma'. Oasis mk. II kao i 'original' praši uvijek isti, dosadni, pompozni, bučni Beatles pastiš, s puno i previše sha-la-la-kanja, 'come on-a' i šatro psihodeličnih gitarskih solaža. Ponekad zvuče kao pub band ('Bring The Light'), a ponekad kao Primal Scream za siromašne, kao u primjerice 'Standing On The Edge Of Noise' koja ne da stoji na granici buke, već je debelo i prelazi. Cjelina je ipak nešto 'mekša' nego zadnja dva-tri Oasis albuma, a za vjerovati je da će stvari puno uvjerljivije zvučati uživo. Tek tri su ovdje donekle iskupljujuće pjesme: treći singl, lennonovski 'The Roller', mccartneyjevski perolaka 'For Anyone' i beatlesovsko grandiozno 'transcedentno' predfinale 'The Beat Goes On'. Toliko o raznovrsnosti. Treba li uopće reći da je britanska kritika u transu? Pa da ne kvarimo više...

OCJENA: 5/10

Izdavač: SONY / MENART