Tony Christie je i na vrhuncu karijere, početkom 70-ih, vječito bio u sjeni Toma Jonesa, i nikad zapravo nije dostigao njegovu međunarodnu slavu. Njegov kult, za razliku od Jonesova, nije se proširio izvan Otoka, a u 80-ima je skoro pa iščeznuo sa scene. No čitavo to vrijeme Christie je bio lokalna legenda glazbenog Sheffielda (rodio se u obližnjem Doncasteru 1943), sivog industrijskog grada na sjeveru Engleske, koji se oduvijek ponosio živom glazbenom scenom. Od prvog naleta, početkom 80-ih, kad je imao strahovito jaku electro pop/new romantic postavu (The Human League, ABC, Heaven 17, Cabaret Voltaire...), preko Pulpa i Moloka u 90-ima (i Def Leparda, Joea Cockera...), pa do aktualnih heroja Arctic Monkeysa, Sheffield je važna točka na glazbenoj mapi Velike Britanije. Christieja je najprije iz naftalina krenuo izvlačiti Jarvis Cocker, frontmen Pulpa i još jedna lokalna legenda, kad mu je 1999. uz pomoć slabo poznatog (šefildskog, naravno) elektro trojca All Seeing I napravio top 10 singl 'Walk Like A Panther'.

No potpuni povratak je ipak stigao 's druge strane', kad je 2005. reizdan Christiejev najpoznatiji hit '(Is This The Way To) Amarillo' iz 1971, i uz pomoć komičara Petera Kaya (koji se samo pojavljuje u videospotu) nenadano postao najprodavaniji singl godine u Velikoj Britaniji. Uslijedio je val kompilacija, reizdanja i opći Tony Christie karaoke reviaval, koji je ubrzo doveo do zagušenja. No Christie je preiskusan da ne bi znao pretvoriti novu situaciju u svoju korist, pa je 2008. izbacio album 'Made In Sheffield', u produkciji Richarda Hawleyja, još jednog šefildskog sina, i samog sjajnog retro kronera. Album je predstavio Christieja u sasvim novom svjetlu, šokiravši britanski rock tisak koji se odmah latio usporedbi s Johhnyjem Cashom i njegovim makeoverom pred kraj života (NME se čak i diskretno ispričavao svojim čitateljima na ushićenoj recenziji) uz pomoć Ricka Rubina. 'Made In Sheffield' je odlična ploča, prepuna prigušene kasnonoćne atmosfere, diskretno producirana i maestralno otpjevana. Pjesme su uz Hawleyja i Cockera dali neki manje poznati lokalni autori, Christie i ekipa su efektno preradili čak i Arctic Monkeyse ('Only Ones Who Know'), a neosporni highlight je predivna, ogoljena obrada (kojih na albumu, uzgred rečeno, ima tek nekoliko, ostalo su sve originali) 'Louise', hita Human League, s kojom se dvije godine prije prilično nenadahnuto 'pohrvao' i Robbie Williams na svom notornom flopu 'Rudebox'.

'Now's The Time' sve je samo ne nastavak albuma 'Made In Sheffield', čime je Christie pod kraj sedmog desetljeća života (ove godine slavi pola stoljeća na sceni) pokazao zavidnu vitalnost i glad za promjenom i rastom, kakva ne krasi ni mnoge vršnjake njegovih unuka. Objavljena pod etiketom Acid Jazz DJ-a Gillesa Petersona i ponovo u produkciji All Seeing I (koji se u međuvremenu nisu previše kruha najeli), najnovija inkarnacija Tonyja Christieja je moderna, živahna i prilično frajerska. Umjesto da se, kao primjerice nekadašnji rival Tom Jones, uhvati bluesa ili gospela, Christie zvuči kao moderna verzija starih gangsterskih ili James Bond soundtracka– na albumu prevladava energični lounge pop s gomilom duhača i ritma, ali imamo i npr. špageti vestern na klupsku podlogu ('Longing For You Baby'), preradu filmskog klasika 'Get Carter' – ovdje 'Get Christie' s reperski duhovitim obračunom sa 'skepticima' (Cockerov tekst ), a gostuje i uvijek dobrodošla Roisin Murphy (na '7 Hills'). Album je najavio izvrstan singl 'Nobody In The World', ni približno jedini highlight ovdje, a njegov šarmantni bombastični, od života veći retro acid swing, kao stvoren za svjetla Las Vegasa i golemu pozornicu neke tamošnje hotelčine, definitivno zaslužuje pažnju. Kao što, uostalom, kaže i naslov – vrijeme je za Tonyja Christieja....

OCJENA: 8 /10

Izdavač: ACID JAZZ