Pršte tako na sve strane desetke (NME), 'petarde' zvjezdica (Q, The Guardian), panegirici i ovacije, a album je debitirao na osmom mjestu britanske ljestvice albuma, što joj je najbolji rezultat još tamo od 1993. i trećeg mjesta za njezin drugi album 'Rid Of Me', kojim se i 'probio. Iako se činilo da se nakon svog vjerojatno najboljeg albuma 'Stories From The City, Stories From The Sea' iz 2000. za koji je dobila i super prestižnu nagradu Mercury, posvetila teško probavljivim, poluapstraktnim projektima (kakav je, primjerice, bio nasljednik 'Storiesa...', previše intenzivni 'Uh Huh Her' iz 2004), evo je sad ponovo s nečim drukčijim, i ipak nešto prohodnijim – ambicioznim koncept albumom o ratu.

Iako je, kako kaže, u pripremi albuma, dosta proučavala i aktualne ratove (Irak, Afganistan), Harvey tvrdi da je ploča apolitična. Ovdje joj je pak glavna inspiracija nešto dalja engleska povijest, hvala bogu iznimno bogata po pitanju ratova i klanja, a posebno slavna bitka na Galipolju (evropski dio Turske) iz prvog svjetskog rata, u kojoj je s obje strane stradalo preko 40.000 vojnika, a koju je Engleska, zajedno sa svojim saveznicima, izgubila. Dakle, potrebno je nešto predznanja o sukobu dviju ogromnih imperija na zalazu, britanskog i otomanskog, da bi se meritorno pristupilo 'Let England Shake', iako se u glazbenim zadovoljstvima albuma može komotno uživati i bez toga.

Ako znamo da je glazba PJ Harvey i kad je tematizirala ljubav (kao na spomenutom 'Stories...', ali i još jednom njezinom slavnom kapitalcu 'To Bring You My Love' iz 1995) bila prilično 'teška' ili barem, recimo to tako, izazovna za slušni aparat, kako će tek zvučati njezin 'ratni album'? E, pa iznenađujuće smireno, melodiozno i skoro pa folky, ali još uvijek intenzivno, gusto, i na momente očekivano spooky. Ima doduše i nešto koračnica i truba, i to je jedino što bi, bez da se pažljivije slušaju riječi, možda moglo odati kontekst. Iako su se dosad najčešće citirali blues i Captain Beefheart kao njezini glavni uzori, ovdje se daju 'namirisati' i Siouxie & The Banshees, Cocteau Twins, čak i Kate Bush iz kasnije faze, ali ni to opet ne opisuje dovoljno precizno što nas sve tu čeka.

Među zanimljivije, ujedno i na PJ Harvey nenaviklu uhu ugodnije stvari spadaju prvi singl 'The Words That Maketh Murder', zatim svojevrsna himna smrti, epska 'All And Everyone', a odskaču još i 'The Last Living Rose' i 'On Battleship Hill'. Album je snimljen u pet tjedana lanjskog proljeća u jednoj crkvi u Dorsetu, na jugu Engleske, mjestu njezina rođenja i odrastanja, uz pomoć starih suučesnika, Johna Parisha, Micka Harveyja (iz The Bad Seedsa) i legendarnog indie tonca i producenta Flooda (U2, Depeche Mode...) i to uglavnom uživo, što ga čini još mrvicu intrigantnijim. Ako se dosad bavila introspekcijom, unutarnjim stanjima i turbulencijama, 'Let England Shake' joj, prema vlastitu priznanju, dođe nešto kao 'outrospektivni' album, njezin pogled na svijet oko sebe, makar i kroz optiku davno propalog imperija, koji sasvim sigurno ima bar malo veze i s ovim u kojem danas živi. Definitivno album kojem treba dati šansu, bez obzira na osobnu sklonost dosadašnjem outputu PJ Harvey.

OCJENA: 8/10

Izdavač: ISLAND/UNIVERSAL MUSIC