U četvrtak, 23. siječnja, u zagrebačka kina stiže film Zrinka Ogreste 'Projekcije' o kojemu smo porazgovarali sa scenaristicom Ladom Kaštelan
Radnja filma 'Projekcije' zbiva se u jednom prostoru i vremenskom kontinuitetu. Likovi, povezani tek činjenicom da dijele srodne struke, okupljaju se na psihoterapijskoj seansi u sklopu edukacije iz grupne psihologije. Čekajući voditelja, polaznici vrijeme krate samostalnom psihoterapijskom seansom, drugim riječima svađom. U vrlo dinamičnim, tečnim i zanimljivim dijalozima likovi pokreću procese razračunavanja s vlastitim i tuđim demonima. Sve to čine promatrani okom subjektivne kamere koja prati događaje iz perspektive samih likova.
Redatelj ovog vrlo uspjelog filmskog eksperimenta ie Zrinko Ogresta, a glumačku ekipu čine Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Ksenija Pajić, Ksenija Marinković, Luka Petrušić, Doris Šarić Kukuljica, Jasna Bilušić, Polona Juh i Vladimir Jurc. Autorica scenarija je Lada Kaštelan s kojom smo porazgovarali o motivima nastanka teksta, suradnji s Ogrestom, filmskom oživljavanju njenih likova i koječemu još.
Kako je nastao tekst 'Projekcije'? Je li bio motiviran Vašim iskustvima vezanim uz psihoterapiju i psihodramu?
Ne, usprkos mom dugogodišnjem pohađanju psihoterapijskih edukacija, grupa i radionica, nije mi to bilo ni motivacija ni tema. Bilo mi je samo sredstvo pomoću kojeg se mogu baviti nečim drugim. Ono što je mene tu najviše zanimalo i opsjedalo, bilo je, jednostavno rečeno, odnos prema ocu... razne vrste odnosa i prema biološkom ocu i prema raznim očinskim figurama, a time i prema figurama autoriteta. Sve je to usko vezano, i sve to uvijek izranja i postaje vidljivo u bilo kojoj grupnoj dinamici koja ima nekog, ovakvog ili onakvog, vođu – svejedno radi li se o probi neke kazališne predstave, orkestra, o nekom laboratoriju, bolničkom odjelu, odvjetničkoj kancelariji, robnoj kući, svejedno... svi se mučimo s tim. Ovakva grupa psihoterapijskih edukanata, stručnjaka, za mene je samo bila najjasniji model – a osim toga, teren koji dobro poznam.
Znači, i sami ste sudjelovali u sličnoj grupi?
Jesam, ali u svim takvim grupama se ponavljaju slične stvari, po istim obrascima, u sličnom ritmu – ovdje je sve jako koncentrirano, potencirano, da kažem 'nabrijano', nije ni pisano ni snimano sa željom da bude dokumentarno. A što se tiče nastajanja... pa, tekst je prilično dugo nastajao prije nego što je stigao na papir, dugo mi se vrtio po glavi, a onda se nekako, prije tri godine, sam, u dahu, napisao. Taj se tekst zove 'Dva i dvadeset', i on je zapis događanja i dijaloga koji se odvijaju u jednom prostoru, u trajanju dva sata i dvadeset minuta, odatle naslov. Naravno, zapis radnje koja je posve izmišljena, i, naravno, namijenjena izvedbi, kazališnoj, ili filmskoj, svejedno. Pišući nisam mislila ni na kazalište ni na film, u glavi sam pratila neku moguću, ili nemoguću... tobože stvarnu situaciju – 'što bi bilo kad bi'...
Prvo sam htjela u podnaslov staviti 'dramski ili filmski tekst', ali onda sam ga odlučila prozvati jednostavno tekst, pa nek s njim bude što bude. Doduše, bila sam uvjerena da će zbog jedinstva radnje, vremena i prostora, puno lakše doći na neku kazališnu scenu nego na filmsko platno, u kazalištu bi trebalo samo nekoliko dobrih glumaca, stolci i prostor u kojem publika nije od njih odijeljena rampom, dakle najjednostavniji i najjeftiniji produkcijski uvjeti, ali ispalo je obrnuto, eto ga u kinima.
Prvi korak do kina bilo je slanje teksta Zrinku Ogresti i to u trenutku njegove svojevrsne kreativne blokade vezane uz jedan drugi projekt. Zašto baš njemu i zašto u tom trenutku? Jeste li psihoterapeutski osjetili da mu treba vanjski impuls ili ste jednostavno imali osjećaj da je on pravi redatelj za takav tekst?
Da, nazvala sam Zrinka u srpnju 2011. i rekla mu da imam jedan tekst za koji mislim da bi ga mogao zanimati. Nismo se dugo vidjeli i nisam imala pojma kako je i što radi. Ja sam, naime, prolazila kroz svoj jako teški životni period, meni je trebao vanjski impuls koji će meni pomoći da se izvučem. A zašto baš njemu...? Ne znam, zapravo; naše prethodne suradnje bile su sve samo ne lake. Ali znala sam da mu moram dati da to pročita, nema objašnjenja zašto, ne mora ga ni biti, niti se sve može i treba objasniti. To je isto jedna od tema filma.
Kad ste se dotaknuli suradnje, Zrinko mi je u razgovoru rekao da je, kao i inače, suradnja bila jako dobra te pomalo bremenita jer ste oboje 'vrlo temeljiti stvaratelji'. Kako je Vama bilo surađivati na ovom projektu sa Zrinkom? Što susret dviju 'temeljitosti' znači za film u kreativnom smislu?
Istina, Zrinko i ja smo oboje prilično temeljiti, a bogme i tvrdoglavi. Kad se oko nečeg slažemo, onda je divno, ali ako ne... onda se treba vraški potruditi opravdati svoj stav, pri čemu se često dogodi da u svoj na kraju sam posumnjaš. Da, to nepopuštanje 'samo tako', to su zapravo kreativni sukobi, iz kojih na sreću obično nastane nešto zanimljivo. Nas dvoje smo jako različiti, i po temperamentu, i svjetonazorski... i koliko god to apsurdno zvučalo, to je možda tajna naših opetovanih suradnji. Jedino – na filmu režiser uvijek ima zadnju riječ, i s tim se treba pomiriti, to je tako i tako treba biti, odgovornost za cjelinu je ipak redateljeva. Doduše, suradnja na ovom filmu bila je puno jednostavnija i lakša od prethodnih, vjerojatno i zato što smo oboje, možda baš nekako ovim projektom, konačno prošli kroz vrata neke ljudske i umjetničke zrelosti, opušteniji smo i otvoreniji nego prije.
Vratimo se malo na početak. Zrinku se tekst svidio već na prvo čitanje.
Tako je ispalo. Zrinko je uzeo tekst i dugo mi se nije javljao. Javio mi se tek poslije ljeta, nakon što se već dobrano udubio u njega i donio odluku da želi snimiti film baš prema tom i takvom tekstu, asketskom i sasvim atipičnom za film. U početku sam mislila da će se predomisliti, ali nije. Očito se poklopilo s nečim jako 'njegovim'. A na taj način, mislim, film i korespondira s onim gledateljima koji su mi rekli da im se svidio – poklopi se s nečim 'njihovim'. Građa je namjerno otvorena i nedorečena – svaki gledatelj zapravo postaje član grupe, i svatko ima potpuno pravo na svoju interpretaciju, sve su valjane, nema prave ili krive. Ovo sad zvuči kao neko pametovanje – ali film se jako lako gleda, i jako mi je drago što se publika na dosadašnje dvije projekcije 'Projekcija' i puno smijala i reagirala na sve detalje, i verbalne i neverbalne. Nije im bilo dosadno, čini mi se.
Jeste li imali neku viziju mogućeg filma? Koliko je na tragu ili se pak razlikuje od filma 'Projekcije' koji je na ispao pravi (i vrlo uspjeli) filmski eksperiment?
Ne, nisam imala nikakvu svoju, odvojenu, viziju filma od Zrinkove. Trudila sam se maksimalno unijeti u njegovu viziju, pogotovo kad je odlučio film snimati gotovo čitav u subjektivnim kadrovima. A scenarij je zapravo nastajao postepenom redukcijom originalnog teksta, i sitnim Zrinkovim promjenama, koje su bile njegov način 'posvajanja' građe. Scenarij se najprije zvao '2 i 2', jer je Zrinko htio da traje dva sata i dvije minute (a ne dva i dvadeset!), a onda je jedan dan na snimanje došao s novim naslovom: 'Projekcije'. To mi se isti čas svidjelo, i tako je i ostalo.
Sudjelovali ste u pripremama za snimanje u kojima su glumci gradili i dopisivali Vaše likove. Kakav je osjećaj promatrati vlastito papirnato dijete kako se osamostaljuje, razvija i vizualno oživljava?
Bio mi je neopisivi užitak gledati kako ova sjajna glumačka ekipa 'posvaja' moje likove, svi od reda, koliko im daju sebe, koliko sebe nalaze u tim likovima, i to ne tako da nešto mijenjaju i nadopisuju, nego su im se maksimalno prepustili. Na setu sam ponekad sjedila uz Zrinka i snimatelja Branka Lintu i pratila snimanje na ekranu... Bilo je uzbudljivo biti svjedokom nekih nepredvidivih trenutaka koje kamera zabilježi, i koji ne nestaju, kao u kazalištu, nego postaju dijelom konačne verzije filma. Ta neuhvatljivost, odnosno uhvatljivost, to je najveća razlika između kazališta i filma, ali ono što im je zajedničko, to je mogućnost da vi, kao autor, vidite likove iz svoje mašte 'oživljene' i da gledate publiku koja ih gleda. Ma, to cijeli život osjećam kao veliku privilegiju. Nije doduše uvijek ugodno – kad nešto ispadne sasvim drugačije od onog što si htio ili zamislio, ili kad ispadne loše pa gledaš kako publika zijeva, brblja, dosađuje se, smije na krivim mjestima... Ali kad ispadne dobro, onda je to zbilja jako dobar osjećaj.
Psihoterapeutska grupa u filmu je svojevrsna Hrvatska u malom. Jeste li u startu stvarali likove s tim u misli ili su njihovi mali privatni demoni (s kojima se svatko od nas dijelom suočava) izvirali spontano?
Što se tiče Hrvatske u malom, nije mi to bilo na kraj pameti, sastavljati kao neki model, ali čim se ovdje malo dublje zaroni u ljudske utrobe, dođe se do te naše Hrvatske, ne može se to izbjeći. Živimo u prostoru i vremenu koje na nama svima ostavlja jako duboke brazgotine, a bogme i nezaliječene rane. Ovdje svaki razgovor o politici na kraju dođe do obiteljskog i transgeneracijskog. Mala zemlja s velikim demonima, gdje su 'i gavrani siti mesa', da citiram jednu pjesmu svog oca – kad sam već spomenula transgeneracijsko i temu 'otac'. A ima još jedan Kaštelanov stih, koji mi je nesvjesno prenio kao životni obrazac, i s kojim sam dugo obračunavala, a koji ima jako puno veze s glavnom junakinjom ovog filma, Simonom: 'Ljubav je goli nož'.
