Taj povratak jedan je od najsenzacionalnijih u cjelokupnoj rock povijesti jer em je bio sasvim neočekivan, em je išao kontra prastarog rock postulata da bendove koji se naglo i trajno prestanu drogirati napuste muze. Svoj metal/funk hibrid koji je vrhunac popularnosti doživio još tamo početkom 90-ih ('Blood Sugar Sex Magik' iz 1991. otišao je u 15-ak milijuna primjeraka!), Peppersi su definitivno potrošili na mlakom 'One Hot Minute' iz 1995. (ni sedam milijuna) i činilo se da nema natrag. No onda se 1998. u bend vratio ingeniozni gitarist John Frusciante koji ih je napustio šest godina prije u nemogućnosti nošenja s golemim uspjehom. Oduvijek 'nježna umjetnička duša, Frusciante je više volio svoj bend dok je ovaj bio 'mali', a kad je postao globalna stadionska atrakcija, nekako mu je bio manje drag. Prvi put je Pepperse napustio 1992. (u svojoj 22. godini) i posvetio se svojoj vrlo zanimljivoj, no i prilično opskurnoj i na momente eksperimentalnoj solo karijeri, ali i potonuo u pakao droge. Kad se vratio u bend, čist od droge, s novim entuzijazmom i novim skupocjenim zubalom (jer mu ju droga pojela staro), sve se odmah promijenilo.

Tri super uspješna albuma kasnije, 'Californication' iz 1999. (16 milijuna), 'By The Way' iz 2002. (13 milijuna) i dvostruki grand opus 'Stadium Arcadium' (osam milijuna), od kojih su prva dva konsenzusom globalne kritike i publike čista remek-djela, Frusciante se ponovno našao frustriranim i zarobljenim u za sebe neprirodnom okruženju jednog od najvećih bendova na svijetu. Pa je onda 2009. ponovno napustio grupu, ovaj put možda i zauvijek, ali, za razliku od prošlog odlaska, slobodan od droge i s reputacijom jednog od tri najbolja rock gitarista današnjice. Svi koji poznaju Pepperse prije, poslije i za vrijeme Frusciantea, kao i njegove solo albume (10 do sad), znaju koliki je time problem nastao. No Kiedis, Flea & Smith ipak su odlučili nastaviti, a za novog, jubilarnog desetog gitarista promptno su angažirali Fruscianteova štićenika i suradnika, svog dotadašnjeg 'rezervnog' igrača Josha Klinghoffera (r. 1979), misleći valjda da će im to zagarantirati kakav takav kontinuitet.

Još jedan potencijalni problem predstavlja i pauza od pet godina od posljednjeg albuma jer, ako ćemo se uspoređivati s najvećima u povijesti (a Peppersi si tu usporedbu itekako mogu priuštiti) – Beatlesi su sve što su imali rekli u osam godina (i u njih uspjeli ugurati 12 studijskih albuma!), a i Stonesi su na vrhuncu moći, tamo negdje početkom 70-ih izdavali album godišnje. U današnje superubrzano vrijeme 'usporeni metabolizam' Peppersa koji ih dovodi do toga da izbace novi album svakih pet godina (a prošli put je pauza bila četiri godine), može biti samo kontraproduktivan. Flea je u međuvremenu studirao glazbenu teoriju na Sveučilištu Južna Kalifornija i učio svirati klavir na kojem je napikao dosta melodija iz kojih će se kasnije izroditi nove pjesme (i Klinghofer komponira na klaviru) i to se na albumu čuje. Inače taj novi, 'znanstveni pristup' možda je veliki korak za rock'n'roll, ali mali za čovjeka dosad najpoznatijeg, osim po svojim divljim bas dionicama u RHCP-u i povremenim holivudskim pojavljivanjima, i po nošenju čarape na pimpeku...

U deset mjeseci momci su napisali kojih 60-70 pjesama i imali opet spreman dvostruki album, ali su se, poučeni iskustvom na momente sjajnog, ali u konačnici ipak preopsežnog 'Stadium Arcadiuma', i na sugestiju dugogodišnjeg producenta i gurua Ricka Rubina, na kraju ipak odlučili za 'obični' jednostruki album sa 12 pjesama. To što ih na ploči ima 14 rezultat je pat pozicije u kojoj se nisu mogli dogovoriti kojih 12 izabrati. I, naravno, ono što odmah upada u oči (uši točnije) je odsutnost onih bogatih, strahovito zaraznih, 'sitnim gitarskim vezom' vođenih melodija Johna Frusciantea. Tu je i na baš najmudriji povratak žestokom funky zvuku iz rane faze benda, zatim nešto nadahnutije uvođenje diskretnih afričkih motiva (uglavnom ritmičkih) u par stvari i šarmantni diskodini ritam koji im ponekad legne odlično, kao u solidnom, klasičnom Peppers najavnom singlu 'The Adventures Of Rain Dance Maggie'. Možda i najbolja stvar na albumu je 'sporogoreća' 'Bendan's Death Song', posvećena njihovom frendu i biografu, legendi L.A. punk scene Škotu Brendanu Mullenu, koji je iznenada preminuo u listopadu 2009, prvog dana sessiona za novi album Peppersa. I inače, glavne teme albuma su 'život i smrt', bar tako tvrdi glasnogovornik benda, prof. Flea.

Ako bi se 'Stadium Arcadium' mogao opisati kao korak naprijed, ali dva natrag za bend, onda je 'I'm With You' samo obični korak natrag. Iako s još uvijek dovoljno zanimljivih momenta ('Did I Let You Know', 'Even You Brutus', 'Meet Me At The Corner', ''Goodbye Hooray'...), ali i podosta nenadahnutog ponavljanja, uglavnom u bržim i agresivnijim momentima. Sreća dakle, da je visina s koje su pali strahovito visoka, i da su im padobrani iznimno čvrsti, pa se još uvijek uspijevaju zadržati u zraku. Drugim riječima, 'I'm With You' nipošto nije slab album, ali nije onakvo suludo, nabrijano i ultramelodioznim stadionskim megahitovima nafilano remek-djelo na kakva su nas navikli na početku milenija.

Ili nogometnim rječnikom – Peppersi bez Frusciantea su otprilike kao Manchester United bez Christiana Ronalda – i dalje igraju vrhunski, na svom su terenu još uvijek nepobjedivi, u stanju su čak i doći do finala Lige prvaka, ali protiv Barcelone tamo nemaju šanse...

OCJENA: 7,5/10

Izdavač: WARNER BROS./DANCING BEAR