Ne pamtimo kada je zadnji put neki redatelj toliko polarizirao svoje stare i nove fanove, kao ni to u kojoj je mjeri polarizirao samog sebe – ne samo po temeljnim narativno-estetskim karakteristikama dviju različitih faza opusa, već po svemu: od centimetraže vlastitog struka preko masovne prihvaćenosti do statusa unutar industrije. Svemu onome što je, dakle, u posljednjih dvadesetak godina okarakteriziralo kontrast 'stari Jackson' vs. 'novi Jackson'.

Novozelandski debeljko koji je vladao indie scenom ultra-gore horor-komedija s kraja osamdesetih i početka devedesetih postao je mršavim, u odijelo utegnutim vladarom A-lige, dirigirajući Hollywoodom iz udobnosti svog novozelandskog doma, dok su se obožavatelji brže-bolje podijelili na pionire i novake, kužere i usputne skakače u vlak. Makar, ruku na srce, publika koja plješće na fontane krvi nastale uslijed ugriza pomahnitalog zombija nije uvijek posve suprotstavljena publici koja sanjari uz raspjevane ratnike i dlakava stopala. No u ovom slučaju, horor i fantasy, makar polubraća po sceni, kao da su se razdvojili na isti način na koji se fanovi nekog benda razdvajaju po kalendarskim, gospodarskim i kulturološkim osnovama.

Dakle, ne baš bratoubilački, ali kao što ćete uvijek naći one koji će vam tvrditi da je Bob Dylan valjao samo dok je svirao tamburu kravama američke prerije, a zatim otišao kvragu čim se spojio na struju, zasvirao na stadionima i prestao biti najbolje skrivena tajna folk kulta, tako postoje i oni koji Jacksonu nikada neće oprostiti to što je nakon svojih 'punk klasika' snimio blockbustere mainstreama koji budžetom i obiteljskom prirodom sadržaja nisu mogli biti dalje od onoga što je njihov autor radio u mladosti. Ali to opet ne znači da se baš potpuno prodao – samo je iskoristio priliku za realizaciju onoga što je oduvijek čučalo u njegovoj kreativnoj mreži neurona.

Ipak, karijera novozelandskog redatelja Petera Jacksona, uz Sama Raimija, čiji je životni put jednako bizarno skočio s kultnih krvoprolića ('Evil Dead') na ispolirane megahitove multipleksa ('Čovjek-pauk'), ostaje možda najpoznatijim primjerom radikalnog transfera poetike i estetike, barem u novijoj filmskoj povijesti. Na kraju krajeva, u svijetu tzv. trasha počele su manje-više sve legende, od Coppole do Scorseseja, koji su se školovali kod Rogera Cormana, dok je i jedan Oliver Stone počinjao s jeftinim plašenjima ('Seizure', 'The Hand'). Svaka redateljska ikona koja nije zaradila gaže lagodnim prelaskom u film iz svijeta reklama, dijeljenjem slamčice s odabranim moćnicima nagnutim nad lavaboima zahoda holivudskih tuluma, već pekla zanat šljakom u rudniku grindhousea i eksploatacije, morala je prvo zaprljati ruke, a onda pronaći vlastiti glas. I novac, naravno, kao megafon za slanje tog glasa dovoljno daleko.

Jacksonov se glas s 'Gospodarom prstenova' prenio toliko daleko i glasno da je nekoliko godina zaredom zaglušio zvuk svih ostalih koji su pokušavali urlati preko svojih uradaka, no njegova filmska karijera započinje još kada je bio tinejdžer, filmofil koji se čak i s Tolkienom upoznao preko animirane adaptacije Ralpha Bakshija iz 1978, a ne putem papira. Gutao je sve od 'Montyja Pythona' do crno-bijelog 'King Konga', potom radio u novinama na fotografiji te štedio za prvu 16-mm kameru. Njome je snimio prvi kratki film koji će 1987. godine postati dugometražni prvijenac 'Bad Taste', prvi dio njegove slapstick-horor (splatstick) trilogije koju nadopunjuju 'Meet The Feebles' (1989) i 'Braindead' (1992). Jedan se bavio svemircima koji ljude pretvaraju u hranu,

 
drugi je bio perverzni glazbeni lutkarski teatar, a treći jedan od najkrvavijih i najzabavnijih zombi horora svih vremena, dok su svi zajedno postali suho zlato VHS scene devedesetih te neki od najkultnijih naslova u eri kada je horor-komedija bila na zalasku, čekajući uskrsnuće s postmodernizom i Wesom Cravenom. 'Bat Taste' je premijerno prikazan u Cannesu, kao remek-djelo entuzijazma prodan u više od deset zemalja svijeta, a do 1992. postalo je jasno da je Jackson jedan od onih autora koji je sposoban pretvoriti malo u jako, jako puno.

Zbog čega su mu se otvorila vrata Hollywooda, prvo s tranzicijskim uratkom kakav je 'Nebeska stvorenja' (Heavenly Creatures, 1994), istinita priča o lezbijskim tinejdžericama koje postaju ubojice, a koja se doputovavši iz Novog Zelanda savršeno uklopila u nezavisnu scenu američkog filma sredine devedesetih te privukla pažnju Miramaxa. 'Nebeska stvorenja', nominirana za Oscara za najbolji scenarij (izgubio od 'Paklenog šunda'), u očima starih fanova stvorila su 'nekog novog Jacksona'. Koji se nakon sjajnog mockumentaryja 'Forgotten Silver' vratio žanru s još jednom horor-komedijom, mada se 'The Frighteners', njegov prvi visokobudžetni holivudski uradak, nije mogao mjeriti s ludilom inicijalnog triptiha, kao blaga pričica o Michaelu J. Foxu i duhovima.

Pravi 'novi Jackson' rođen je 2001, ali etiketa 'novi' itekako duguje starom – bez istinski radikalnih odvajanja od DIY majstorstva i potpune prodaje sustavu, Jacksonovi 'Gospodari prstenova' donose osobnu viziju klasika te u konačnici postaju najvažnijim komadom njegovog profesionalnog života, kao grandiozni filmski fenomen koji je u razdoblju od 2001. do 2005. pretvorio Wetu u meku filmskih efekata (nabivši komplekse Lucasovom laboratoriju vizualnih trikova), pokazao da se može ostati fanovski analan čak i pri 'hendlanju' nečeg toliko ambicioznog i velikog te je u konačnici, kao trilogija, na svjetskim kinoblagajnama zaradio gotovo tri milijarde dolara. Plus Oscari.

To što je globalni megahit (koji je fantasy na nekoliko godina učinio najproduktivnijim i najpopularnijim žanrom multipleksa te udario podlogu za sve od neočekivanih uspjeha superheroja do sumrakomanije) naslijedio jedan staromodni 'King Kong' nije pretjerano oduševilo one koji su očekivali novi veliki pomak u nepoznato. Ali nije ni bitno, jer bi Jackson i ranije digao ovaj spomenik svojoj celuloidnoj mladosti, samo da je imao priliku, od novca do CGI-ja, koji nisu bili zadovoljavajući kada je prvi put ozbiljnije pregovarao o remakeu, 1997. godine.

No kada je to 2005. konačno istresao iz sebe, mogao je nastaviti dalje, puno dalje od velikog majmuna – prvo s nadnaravnom dramom 'Ljupke kosti', koja ga je spustila s Olimpa planetarnih vladara franšiza, a onda konačno i s pravim povratkom na poznati teren, s onime što je horda novih fanova i očekivala. Nastavak glodanja Tolkienovog naslijeđa – režija 'Hobita' – nakon Božića ove godine mogao bi ga vratiti na Olimp.

Iako je prema prvim najavama 'Hobita' trebao režirati Guillermo del Toro, producent Jackson se, nakon što je već potrošio vrijeme i novac na uspješno produciranje tuđih uradaka ('District 9', 'Tintint'), ipak odlučio osobno uhvatiti i režije, s istim, provjerenim trikom – Tolkienova knjiga postala je filmska trilogija čiji će se nastavci dozirati svake godine, pomalo, za blagdane i dane kada cijele obitelji naoružane ušećerenim gaziranim pićima i zagrijanim masnim kokicama odluče probavljati obrok u eskapizmu mačeva, zmajeva, patuljaka i čarobnjaka.

Sve to s potpisom čarobnjaka filmske zabave koji je nakon bacanja nekoliko tona utroba u kameru postao Stevenom Spielbergom novog milenija – što je, maknemo li pitanje pankerske etike na stranu, pothvat uistinu vrijedan divljenja.