Kod nas ne pretjerano poznati kolektiv iz Portlanda u Oregonu, nastao je još 1994, kad je mladi politički aktivist, tada još perspektivni službenik gradske uprave odlučio da mu je dosta politike i da je vrijeme da svoje klasičnu glazbenu naobrazbu pretpostavi onoj harvardskoj, gdje je završio povijest i književnost. Okupio je tada šaren kolektiv lokalnih glazbenika (koji trenutno broji 13 članova), a za glavni vokal angažirao svoju kolegicu s faksa, neodoljivu Chinu Forbes, koja je zbog novog benda napustila New York i preselila se na zapadnu obalu, točnije njezin krajnji sjever. Nakon debi albuma 'Sympathique' iz 1997, uslijedila su još tri solidna albuma šarenog world music lounge popa, da bi stvar kulminirala lanjskim božićnim albumom ('Joy To The World') i jesenas objavljenom retrospektivom.

Glazba Pink Martinija mješavina je širokog kruga utjecaja – od šansone, kancone i mjuzikla do bossa nove, sambe i big band jazza i/ili swinga, od dalekoistočnih prizvuka do istočnoevropskih motiva, a na svom drugom albumu 'Hang On Little Tomato' (2004) zapjevali su čak i na hrvatskom ('U plavu zoru')! No, specifičnost je da se svi ti utjecaji ne miješaju u jednoj pjesmi, već je svaka pojedina stvar izvedena u različitom žanrovskom ključu, što je ponekad znalo davati zbunjujući dojam da se radi kakvoj kompilaciji raznih izvođača, a ne o albumu jednog, doduše prilično svestranog banda. Prvi put kad su stvari malo ozbiljnije umiješali, promptno su naboli zlato – govorimo tu o njihovom aktualnom 'kolaboracionističkom' albumu sa Saori Yuki.

Saori (r. 1948) japanska je glumica i pjevačica s tridesetak objavljenih albuma, čija karijera traje još od 1965, a vrhunac je doživjela 1969. s megaselerom 'Yoake No Scat' i ovdje profinjeno oživljenim. Na službenom siteu Pink Maritnija, bend je, očito zaneseni fan, predstavlja kao japansku Barbru Streisand, što se na osnovu male Google pretrage možda ipak čini pomalo pretjeranim, no nikako ne umanjuje šarm čitave priče i zapravo je nevažno. Saori ovo nije prva suradnja s martinijevcima, gostovala je već na njihovim koncertima i albumima, posebno efektno na lanjskoj verziji 'White Christmas', a sad su snimili album obrada pjesama objavljenih 1969, godine Saorina velikog proboja. Uglavnom su to japanski klasici, ali ima i 'zapadnih' – primjerice Jorge Benova 'Mas Que Nada', 'Is That All There Is?' Peggy Lee ili pak dječji evergrin 'Puff The Magic Dragon'.

No najbolje su ipak japanske stvari, među kojima ima i nekih ne sasvim nepoznatih zapadnjačkim ušima, a u highlighte spadaju uvodna 'Yuuzuki (Evening Moon)', 'Mayonaka no Bossa Nova (Midnight Bossa Nova)', 'Blue Light Yokohama' i 'Watashi mo Anata to Naite li? (Consolation)', iako je zapravo nezahvalno izdvajati išta iz ovako ujednačene ponude. Album je aranžiran, produciran i izveden besprijekorno, bossa nova, latin jazz, lounge pop i šansona susreću se i križaju bezbolno i bešavno, a Saori koja, naravno, pjeva na japanskom (ali ima i nešto engleskog i francuskog) zvuči božanski.

Pink Martini i Saori Yuki proizveli su glazbu kakvu danas više nitko ne radi, a koja svojom ponekad melankoličnom, ponekad dramatičnom atmosferom i energijom ne samo da vodi na putovanje oko planete već i kroz vrijeme, a priziva u sjećanje, između ostalih, Antonija Carlosa Jobima i Nina Rotu, Astrud Gilberto i Charlesa Aznavoura. Na slušatelju je samo da se prepusti čaroliji...

OCJENA: 9,5/10

Izdavač: HEINZ / EMI JAPAN