Uz pomoć šminke, perika, dobrog osvjetljenja i stotina sati vježbanja pred ogledalom, Leonardo Di Caprio do sada je bio Arthur Rimbaud, Kralj Louis XIV., Amsterdam Vallon, Frank Abagnale Jr. i Howard Hughes. U 2012., zahvaljujući ćelavoj perici i kilogramima umjetnih bora, postao je i J. Edgar Hoover, predsjednik FBI-ja koji se iz fotelje nije maknuo čak 48 godina te iz koje je od 1924. pa sve do svoje smrti 1972., kao neka vrsta Karamarka na steroidima, koordinirao rad policijskih i tajnih službi, proganjajući političke neistomišljenike najokrutnijim i najprljavijim metodama.

Kao paranoidni antikomunist čiju je sliku Hunter S. Thompson koristio kao metu za vježbanje gađanja iz sačmarice, proganjao je Hemingwayja i Crne pantere, razarao hipi pokret i služio kao produžena ruka vojno-industrijskog kompleksa kroz dobar dio 'američkog 20. stoljeća', ucjenjujući političare prikupljenom prljavštinom i sličnim mafijaškim metodama. Svoju je konzervativnu mačo fasadu privatno razarao time što je (navodno) bio transvestit i homoseksualac koji se nakon napornog radnog dana preoblačio u ružičaste haljine i 'družio' sa svojim prvim i najbližim suradnikom Clydeom Tolsonom

A sada je dogurao i do novog filma prokušanog kroničara američke fenomenologije. Clint Eastwood pozvao je Di Caprija i upalio kameru, na što je ovaj uzvratio maksimumom svojih snaga te oživio Hoovera za potrebe novih generacija, makar i u jednom u osnovi starinskom biografsko-političkom filmu. 'J. Edgar' je igrom slučaja oblikovao cijeli jedan novi trend, svježi val filmskih političkih biografija u svjetskim pa i našim kinima.

Ispričan kroz epizodne flashbackove, Eastwoodov 'J. Edgar' bliže je njegovom Mandeli ('Invictus'), nego 'Gran Torinu'; dobili smo prosječni biografski film koji može služiti kao temeljni info-punkt za učenje važnih segmenata povijesti, ali riječ je u osnovi o nimalo impresivnom, komornom malom filmu koji će biti zanimljiviji američkoj, nego hrvatskoj publici. Plus što se Eastwood itekako trudio omekšati percepciju pokojnikovog lika i djela, no to mu nije pošlo za rukom – dijelom zbog toga što je riječ o nemogućoj misiji, a dijelom i zbog vječno namrgođene Leonardove njuške. Natruhe ljudskosti pronalazimo tek tijekom prigušene obrade elemenata njegovog zagonetnog ljubavnog života – Hoover je, drugim riječima, po ovom filmu bio OK samo kada je bio gay.

No drugi veliki krak novog vala portretiranja bitnih političkih likova 20. stoljeća, iako u osnovi također koncipiran kao kompilacija epizodnog prisjećanja, daleko je atraktivniji, dobrim dijelom zahvaljujući uistinu nevjerojatnoj Meryl Streep; ako je vjerna rekonstrukcija osnova kvalitativne procjene glume u političkim biografijama, onda je ova dama zaradila svaku nagradu koja je krenula njezinim rukama.

 
Pristup redateljice Phyllide Lloyd ('Mamma Mia!'), autorice 'Željezne lady', celuloidne biografije života i djela britanske premijerke Margaret Thatcher, iako sličan, daleko je življi od Eastwoodovog; inovativniji, razigraniji i jednostavno otvoreniji i gledljiviji, čak i onima koji o Thatcherici i eri neoliberalne revolucije Britanije osamdesetih ne znaju praktički ništa. S još većim naglaskom na njezin privatni život – vjerojatno zato što ga je, za razliku od misterioznog i vječno nadrkanog Hoovera, u svom tom kaosu falklandskog rata, vojske nezaposlenih žrtava kapitalističke revolucije, rođenja Oi! punka i krvavih štrajkova rudara, ipak uspjela imati.

Americi i Britaniji u ovom se novom trendu pridružila i Francuska s filmom 'La Conquete' Xavioera Durringera, a koji je posegnuo za sličnim receptom kojim se svojedobno poslužio i Oliver Stone snimajući 'W' – režirati filmsku biografiju predsjednika koji je još uvijek na vlasti!

Određeni kritičari rezultat su masakrirali i zakopali duboko pod zemlju, a jedno od objašnjenja zašto je uradak izgubio bilo kakvu oštricu jest taj da je čitav tim odvjetnika češljao scenarij prije negoli se krenulo u produkciju, a kako bi se izbjegla bilo kakva šansa za nepotrebnim problemima i sudskom gnjavažom. Uglavnom, 'La Conquete' govori o usponu i vladavini Nicolasa Sarkozyja, s Denisom Podalydesom u glavnoj ulozi i Bernardom Le Coqom kao Jacquesom Chiracom

No tu priča ne završava pa je tako nedavno najavljeno i to da će Oliver Hirschbiegel, njemački redatelj koji se očito specijalizirao za 'posljednje dane poznatih osoba', nakon što je u 'Hitler: Konačan Pad' snimio film o posljednjih 12 dana bunkerskog života Adolfa Hitlera krenuti na posao snimanja 'Caught In Flight', priče o posljednje dvije godine života Princeze Diane. Naomi Watts bi trebala biti Lady Di.

U Hrvatskoj, trend ne postoji, osim ako ne računamo televizijske epopeje o Titu i hrvatskim kraljevima. Još čekamo da netko snimi sagu o životu i karijeri Franje Tuđmana, zapakiranu kao 'Il Divo' i 'Vincere' ili hrvatsku verziju 'Željezne lady', s Jadrankom Kosor pod povećalom. Možda film o posljednjim danima Ivice Račana ili Sanaderovim satovima?