'Napokon pržiona!', dobacio mi je ozareni prijatelj dok se probijao prema prvim redovima na početku koncerta Mastodona. I zaista, šesto izdanje T-Mobile INmusic festivala nije ponudilo istu količinu tvrdog zvuka kao prethodnih godina, ukoliko pod pržionom podrazumijevate zrak zasićen distorzijom, dvokatnice od pojačala na sceni, bubnjarsko mitraljiranje, vokale koji podjednako reže i pjevaju i – najvažnije! – svetački zanos u izvođenju i konzumaciji muzike.

Sve to i - kako se lijepo u marketingu kaže - još mnogo više, na Jarun je ove godine stiglo praktički pred kraj festivala, ali još uvijek na vrijeme, u obličju Mastodona, čiji bi se izraz najbolje mogao opisati kao postmoderni metal. Gotovo je, dragi pravovjernici, i najkonzervativniji žanr popularne glazbe poharale su pošasti crossovera ili fusiona, kako vam drago, i to uopće nije loša vijest.

Nisu se sljubili samo žanrovi, istim je putem krenula i publika: Mastodon je tako na Hidden stageu svirao pred iznenađujuće raznovrsnom skupinom ljudi, apsolutno neprispodobivom predrasudama o metalcima. Čista glazbena ekumena.

I to s dobrim razlogom – američki južnjaci imaju što ponuditi i tvrdom obožavatelju i slučajnom namjerniku. Nemoguće je, recimo, prečuti da je živopisno tetovirani Brent Hinds jedan od onih rijetkih gitarista koje je užitak slušati u bilo kojem kontekstu.

Očekivano moćan u rifovima, sinoć je briljirao u melodičnim i inventivnim solo dionicama, a ono što je odsvirao u 'Crack The Sky', naslovnoj pjesmi još uvijek posljednjeg studijskog albuma Mastodona, bila je čista poezija, usporediva sa zvjezdanom solažom Davida Gilmoura iz 'Comfortably Numb' Pink Floyda. Taj duh klasičnog rocka, konceptualnih albuma i ambicioznih pjesama koje se razvijaju u stavcima, ovdje i danas na životu ostavljaju upravo bendovi poput Mastodona.

Brutalno žestoki, odrasli na trash metalu umjesto na rhytam&bluesu poput klasičnih prog-rokera sedamdesetih, drže se svoje muzike kao da je jedina na svijetu, kao da Lady Gaga ne postoji ni u nacrtima, a čitav je glazbeni biznis sazdan na rifovima Black Sabbatha. Takvoj se posvećenosti i vještini na Jarunu poklonilo preko dvije tisuće ljudi, među kojima je najmanje bilo klasične metalske publike. Pobjeda u gostima – najslađa pobjeda.