‘Presuda’ u krupnim kadrovima prati lica okupljenih i burne emocije koje je izazvala osuđujuća presuda hrvatskim generalima u Haagu. Tek na kraju filma u offu doznajemo i aktualnu informaciju o konačnoj, oslobađajućoj presudi donesenoj potkraj prošle godine. Drugo okupljanje Gavran nije snimao jer ga nije zanimao sudski rasplet priče, nego je želio pokazati emociju i atmosferu mase okupljene oko jednog od najvažnijih političkih događanja suvremene hrvatske povijesti. Prije skorog prikazivanja na ZagrebDoxu, film je nedavno vidjela publika Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, a dan kad je primio obavijest da će mu film imati premijeru na prestižnom festivalu prve kategorije, Gavran vjerojatno nikad neće zaboraviti.

Naime, kad su mu organizatori javili da je ‘Presuda’ ušla u program roterdamskog festivala, na Trgu bana Jelačića po drugi puta okupilo se mnoštvo koje je dočekalo oslobađajuću presudu generalima.

>> Gledajte vrhunske dokumentarce u ZagrebDox kolekciji MAXtv videoteke

Kako ste prelomili i ipak odlučili ispričati i završni dio priče o oslobađanju hrvatskih generala?

Radeći na ovom filmu ponovo mi se potvrdilo koliko snimanje dokumentarca može biti nepredvidljivo – kao neko putovanje na koje kreneš, zacrtaš cilj koji želiš postići, a putanju ti odredi realnost. Tako se nekako meni dogodilo.

Završio sam film i on je dobro funkcionirao kao cjelina. Ali kad su se okolnosti promijenile shvatio sam da ustvari nije gotov. Da se Rotterdam dogodio dva mjeseca ranije, bio bi potpuno drugačiji i ne bi me pekla savjest. Ovako, pitao sam se hoće li stavljanje informacije o oslobađajućoj presudi umanjiti težinu priče i taj otvoreni kraj koji sam zamislio. S druge strane, izostavljanje te informacije bilo mi je jednako nezamislivo. Nisam želio ignorirati stvarnost samo zato da bih robovao početnoj ideji filma.

Puno sam razgovarao s ekipom filma, odluka je pala u zadnji čas, zahtijevala je sitne promjene početka i meni se čini da sad dobro funkcionira.

Iako nisam puno pratio slučaj Ante Gotovine, više sam se interesirao za to što se zbiva oko mene u društvu, očekivao sam da će presuda biti smanjena i svi će biti sretni. Čini mi se da se tako i medijski gradila priča. Da će biti oslobođen, nisam pomišljao. Iako, sada mi je osobno drago da je čovjek oslobođen.

Kada sam čuo za oslobađajuću presudu, prva asocijacija mi je bila da je to super za film jer pokazuje da je haški sud totalni cirkus, a cijelo suđenje na granici apsurda.

Ako gledaš da je netko prije godinu dana osuđen na 24 godine zatvora, pa nakon godine oslobođen, pitaš se kako sudi taj sud. Kojim informacijama barata, tko su ti koji pišu povijest?

Svi ti ljudi na Trgu koje sam snimao svoju su energiju usmjerili prema sudu čekajući presudu. Govorili su kako nikada neće priznati Haški sud, a onda taj isti sud oslobađa generale. Je l’ priznaješ ili ne? Na temelju čega on sudi? To su pitanja koja su mi prolazila kroz glavu, no na koncu je ta informacija dobro sjela u film.

Kako ste se osjećali na Trgu u toj atmosferi dok ste snimali?

U nekim trenucima ježile su mi se dlake na rukama. Svatko od tih par tisuća okupljenih emitirao je neku svoju energiju, a to se sve stopilo u neku jedinstvenu, užasno jaku emociju.

U tom sam trenutku osjećao sigurnost skriven iza objektiva, sve dok mi u kadar nije ušao dio lica jedne gospođe. Dok sam pomaknuo pogled i vratio ga, vidio sam njenu suzu. Tu sam se stisnuo i rekao samom sebi: ‘Joj, što je ovo, što se zbiva, čovječe?’

Kasnije, snimajući i montirajući film, otvarala su mi se brojna pitanja. Kako je moguće da se to sve dogodilo? Kako možeš nekoga nahuškati protiv susjeda, uvjeriti ga da mu je neprijatelj? Ništa od toga ne mogu shvatiti, sve me to i dalje beskrajno čudi. Iako, stvarno me više nije briga tko je kriv i tko je koga. Ne vjerujem da možeš biti sudionik rata i biti nevin.

Mislite li da će ovim filmom barem vašoj generaciji biti lakše zatvoriti tu priču?

Ne znam. Mislim da film sam po sebi ne može zatvoriti ništa. Zatvaranje te priče je stvar osobnog izbora. Neke će film možda potaknuti na razmišljanje, ali mislim da prvenstveno politika treba otvoriti prostor za jasnu i iskrenu diskusiju o tome što se dogodilo, a potom i boljem životu, da bi se na kraju neke mučne teme počele zatvarati.

Kakve reakcije očekujete na film?

Očekujem svakakve. Mislim da film ima više nivoa pa će svatko vidjeti ono što mu je blisko.

Bitno mi je istaknuti da se u filmu nisam bavio politikom nego ljudima i njihovim emocijama. Nisam pratio suđenje, niti me je posebno zanimalo.

Kao građanin Hrvatske morao sam 20 godina slušati o ratu, o suđenju već godinama. Taj cijeli državni sustav od mene je napravio pojedinca koji to mora pratiti, a ne želi. Zato me zanimalo filmom ispitati tu suludu situaciju da masa okupljenih na ogoljenom javnom prostoru iskazuje toliko duboke emocije za nešto što je meni ustvari jako daleko. Film je produkt moje znatiželje i čuđenja što sve nacionalna politika, nacionalizam i ideologija mogu polučiti.

The Verdict (Presuda) - trailer from pipser on Vimeo.

***
Glavni sponzor ZagrebDoxa je Hrvatski Telekom pa će ljubitelji dokumentarnog filma diljem Hrvatske moći i u vlastitom domu uživati u filmovima najboljih europskih autora, višestruko nagrađivanih na svjetskim festivalima. Od 24. veljače 2013. u redovnoj ponudi MAXtv videoteke moći će se premijerno pogledati dokumentarni filmovi: 'Ramin' (Audrius Stonys), 'Ljudi koji sam mogao biti, a možda i jesam' (Boris Gerrets), 'Katka' (Helena Třeštíková), 'Problem s komarcima i druge priče' (Andrey Paounov) i 'René' (Helena Třeštíková). Riječ je o pet raznovrsnih naslova koji u fokus postavljaju niz generacija i progovaraju o različitim problemima - od tinejdžerske ovisnosti preko problema zatvorenika pa sve do univerzalnih tema poput potrage za ljubavlju i primjene suvremene tehnologije pri dokumentiranju stvarnosti.