Kada su 2010. godine Gibsonove telefonske prijetnje bivšoj djevojci postale javna ‘senzacija’, njegova filmska karijera izrazito je stagnirala. Unutar tog medijskog kaosa i javnog linča Gibsonove već poznato nestabilne ličnosti zanemaren je manje poznati projekt ‘Da:bar’, tada već spreman za distribuciju, koji se tek nedavno pojavio u američkim, a sada i našim kinima.

Pod medijskom burom izazvanom Gibsonovim privatnim životom u zavjetrini interesa ostala je činjenica da je film 'Da:bar' zapravo trebao biti veliki redateljski povratak Jodie Foster, koja u filmu glumi i jednu sporednu ulogu. Isto tako, ovaj film ima iznimno zanimljivu radnju u čijem je središtu  Walter (Mel Gibson), proizvođač igračaka koji, nakon što ga žena Meredith izbaci iz kuće, pada u veliku depresiju. Nakon neuspješnog samoubojstva, Walter u smeću pronalazi lutku za ruku, otrcanog dabra. Zbog depresije i sve većeg ludila, Walter dabra pretvara u svoj alter ego čijim posredstvom komunicira s vanjskim svijetom. Začuđujuće, Walteru ludilo donosi sve veću slavu i uspjeh u poslu, a isto tako ga povezuje s obitelji. Pitanje je može li Walter prevladati ludilo i normalan se vratiti obitelji ili će posve zastraniti od stvarnosti? Iako uistinu zvuči zanimljivo, možda najviše zbog Gibsona u toj ulozi, li 'Da:bar' je prijespoj uvrnutih ideja, nego istinski dobra drama.

Najveća prednost filma ujedno je i velika mana, a to je Mel Gibson. Čak i kad se zanemare kontroverze koje ga okružuju, Gibson pruža vrhunski uvjerljivi nastup bez obzira na apsurdnost cjelokupne situacije, čime stalno plijeni svu pozornost gledatelja. Potpomognut je i scenarijem u kojem je njegov lik dominantan i to mahom zato jer su ostali likovi 'obični’ pa gledatelj ne mari za njih koliko bi trebao. Zbog toga pati lik koji tumači Jodie Foster, a pogotovo lik starijeg sina čija se pozadinska priča često pokušava bezuspješno nametnuti. Glumačkim nastupima ne može se zamjeriti, ali teško je samo glumom donijeti potrebnu emocionalnu snagu ako to već nije konstruirano unutar scenarija. Sve do samoga kraja smijanje Gibsonovu liku, odnosno dabru, potiče se na sve moguće načine (što često rezultira infantilnim humorom), da bi se odjednom ta zabava počela kritizirati raznim 'dubokim' porukama. Teško je prihvatiti veću ozbiljnost mentalnih problema glavnoga lika kada se sve do kraja tretira više humoristično, nego dramatično. Svakako, postoje trenuci u kojima taj humor pruža istinsku zabavu, ali nedostaje ravnoteža između smijeha i drame. Pitanje je dali bi isti scenarij uopće bio gledljiv na velikome platnu da nema Gibsona i Foster, prvenstveno zbog Gibsonove predanosti ulozi (ponekad se zapitamo je li to uopće gluma ili pravo ludilo) i režije Foster koja barem do kraja filma uspijeva održati konzistentnu uvrnutu atmosferu, bez obzira na sve mane. Stoga postoje trenuci solidnih emocija unutar ovoga projekta, ali nažalost ne koliko bismo priželjkivali.

‘Da:bar’ je svakako zanimljiv film, ali početna fascinantnost brzo se pretvara u dosadu i tada je pred nama samo osrednja drama s Gibsonom kao dominantnom ličnošću, čime se gubi potencijal ostalih likova i njihovih priča. Svakako posve drukčije od ostalih žanrovskih ostvarenja u posljednje vrijeme, ali daleko od filma kakav je mogao biti, ‘Da:bar’ je samo osrednja prolazna točka u karijeri svih uključenih.