BRUCE SPRINGSTEEN – HIGH HOPES

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Da bilo tko drugi najavi da će njegov novi album biti kolekcija obrada (tuđih i vlastitih) i neobjavljenih restlova s prošlih albuma, svijet bi odmahnuo rukom i ne bi se pretjerano bavio nečim što može zanimati eventualno samo najzagriženije fanove. No ovo je The Boss, Gazda, jedan i jedini, i kakav god album da izdaje, uvijek će to biti breaking new. A treba li uopće reći da je i takav njegov polualbum zapravo punokrvna albumčina? Nakon kvalitativno i kvantitativno mršavih '90-ih, Springsteen je u novom mileniju napaljen kao klinac – ovo mu je već sedmi album u 11 i pol godina koliko je prošlo od sjajnog, 'preporodnog' 'The Risinga' 2002, a takav tempo nemaju ni slave i para gladni 40-ak godina mlađi debitanti. Sprinsteen je svoju aktualnu 'muzu' pronašao pomalo neočekivano u Tomu Morellu, gitaristu Rage Against The Machinea (i Audioslavea) s kojim je surađivao i na prethodnom albumu, preklanjskom bijesnom 'Wrecking Ball'. No nekog velikog iskoraka, osim zericu oštrijih gitarskih solaža, tu zapravo i nema. I dobro je da nema...
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG 'High Hopes' je u zvučnom pogledu nastavak 'Wrecking Balla' (koji pak korijene vuče iz 'Seeger Sessions'), no tematski je znatno 'svjetliji', pa ponekad malo podsjeća i na 'Working On A Dream' (2009). U najkraćem – guste keltske harmonije umiješane u klasični kaleidoskopski, stadionski E Street Band zvuk plus Morellova oštra gitara. Materijal je djelomično poznat – 'American Skin (41 Shots)' je standardna na Bruceovim koncertima već više od desetljeća, a tu je i sjajna epska bandovska verzija 'The Ghost Of Tom Joad', u originalu znatno prigušenija. Pa onda mračno-svijetla 'Down In The Hole' u čijim su popratnim vokalnim harmonijama i troje Bruceovih klinaca, danas već 20-i-nešto-godišnjaka – Jessica, Ewan i Samuel, a ima i par neobaveznih bendovskih komada za koje je u startu jasno da će uživo razvaljivati. Za razliku od mnogih Bruceovih albuma, 'High Hopes' nema neku čvrstu poveznicu, temu ni koncept, osim što, kao što već i naslov najavljuje, odiše stanovitim optimizmom, i ta mu činjenica daje neku neočekivanu slobodu i ležernost...
NAJBOLJE STVARI 'This Is Your Sword', 'Just Like Fire Would', 'Down In The Hole', 'Heaven's Wall', 'The Ghost Of Tom Joad'...
DAKLE U konačnici, 'High Hopes' je možda i mrvicu bolji album od prethodnika, a to nikako nije mala stvar, pogotovo za jedan ovakav 'međuprojekt'. I kao neki ekspresni gol u prvoj minuti utakmice, prvi je veliki album 2014.

OCJENA: 9/10
DATUM IZLASKA: 14. siječnja
IZDAVAČ: SONY COLUMBIA / MENART

NICK CAVE & THE BAD SEEDS – LIVE AT KCRW

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Koliko god ima onih kojima je bila sjajna ova žestoka faza Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa, i pod svojim imenom, ali i kao Griderman(i), a koju su furali posljednjih desetak godina, toliko je otprilike i onih koji su jedva dočekali da se Cave vrati u mirnije vode – onom svom divnom, atmosferičnom i mračnom crooneraju. Zimus objavljeni 'Push The Sky Away' bio je apsolutno dostojni nastavak te njegove 'pacifizirane' faze (koja je vrhunac doživjela remek-djelom 'The Boatman's Call' 1997. s kojeg su ovdje dvije stvari), a krajem godine objavio je i ovaj gotovo unplugged live album, četvrti 'živi' u svojoj karijeri...
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Album je snimljen u L.A.-u, u studijima radiostanice KCRW i nalazi Cavea i Seedse u sjetnom raspoloženju, ali u sjajnoj sviračkoj formi. Četiri pjesme su s aktualnog albuma, ostatak čini par klasika i poneko iznenađenje (npr. završna, nešto žešća 'Jack The Ripper' koja ovdje i ne spada), ali im je svima zajedničko da sve zvuče odlično – fino arnanžirane, precizno, a suzdržano odsvirane i besprijekorno otpjevane...
NAJBOLJE STVARI 'And No More Shall We Part', 'Far From Me', 'The Mercy Street', 'People Ain't No Good', 'Mermaids'...
DAKLE Kaže Cave da 'ljudi nisu dobri', ali on i njegov bend i dalje itekako jesu...

OCJENA: 8,5/10
DATUM IZLASKA: 2. prosinca
IZDAVAČ: BAD SEED LTD. / MENART

BILLIE JOE + NORAH – FOREVERLY

TKO/ŠTO/KAKO/KADA Koliko je 'kolaboracionistički' album Norah Jones i frontmena Green Daya, Billieja Joea Armstronga, na prvu loptu možda iznenađujući, toliko je u konačnici zvučno predvidljiv. Naime, radi se o prilično doslovnoj 'preradi' albuma 'Songs Our Daddy Thaught Us' The Everly Brothersa iz 1958, iz vremena kad je tradicionalna glazba, o ovom slučaju folk i country, još uvijek imala presudan utjecaj na zvuk tada još mladog rocka. U međuvremenu je prošlog tjedna umro Phil Everly, mlađa polovica osovine Everly, pa je priča dobila nenadani i svakako neželjeni vjetar u leđa...
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Iako će nekoga možda iznenaditi Armstrongov 'kvantni skok' (za Norah je taj iskorak zapravo minoran) iz njegova uobičajenog nabrijanog stila u ovakav ležerni, arhaični akustičarski 'pred-rock', zvučno zapravo nema ništa iznenađujuće u obradama B. J.+Norah. Dapače, jedva da ih se takvima može i nazvati, ali da zvuče 'iskusno', ne može se poreći...
NAJBOLJE STVARI 'Long Time Gone', 'Lightning Express', 'Who's Gonna Shoe Your Pretty Little Feet', 'Rockin' Alone (In An Old Rockin' Chair)', 'Oh So Many Years'...
DAKLE Očito puno više tzv. 'labour of love' nego neki ambiciozni 'arheološki' album, 'Foreverly' definitivno nije bez šarma...

OCJENA: 7/10
DATUM IZLASKA: 25. studenoga
IZDAVAČ: REPRISE / DANCING BEAR