Drugi zagrebački nastup Bena Chasneyja s neofolk ansamblom Six Organs of Admittance ponudio je pomalo pospan, ambijentalan ugođaj kao stvoren za nedjelju navečer
Ma koliko eklektična bila postava ovogodišnjeg No Jazz festivala, jedna je osobina zajednička svim izvođačima – tvrdoglavo ustraju u vlastitom, osebujnom poimanju glazbe, neopterećenom žanrovskim odrednicama i sugestijama javnosti. Možda najbolji dokaz za ovu tvrdnju lik je i djelo Bena Chasneyja, gitarista koji je u životu svirao u raznolikim bendovima (psihodelični Comets on Fire i Magik Markers, eksperimentalni Current 93...), no u svom autorskom projektu Six Organs of Admittance držao se onoga što najbolje zna – potmulih melodija s minimalnim brojem akorda zasnovanih na američkoj folk tradiciji te obogaćenih psihodeličnim efektima i suptilnim perkusijama.
Upravo zbog te uspavanosti, Chasney je stekao sljedbeništvo među ljubiteljima psihodelije, koji su se pretežno i skupili u ugodno popunjenom Teatru ITD. Dočekalo ih je neugodno iznenađenje – otkaz ambiciozno najavljene predgrupe Gala Drop iz Portugala, pa je i koncert počeo nešto ranije od najavljenog, oko 21.15.
Chasney je na ovu turneju krenuo u pratnji troje glazbenika – Elise Ambroglio iz Magik Markersa na gitari i efektima, Andrewa Mitchella na gitari te bubnjara Alexa Neilsona (svira i u bendu Current 93). Zvuk sve tri gitare premrežen je nizom bazičnih efekata koji tek na trenutke skakuću u post rock/noise vode (ovdje osobito prednjači Elise Ambroglio, koja je često svirala i sjedeći kraj pojačala), dok je Neilsonovo sviranje bubnja džezerski ispresijecano te unosi pomalo nervozan ugođaj.
Četvero glazbenika dosljedno se drži takve, rekli bismo, ravničarske ili prerijske estetike – škripa kablova, povremena podizanja dinamike, lavež slide gitare na droneu i slični detalji tek su suptilni začini spokojnih i rezigniranih Chasneyjevih pjesama, očitih manifestacija njegovog povučenog svijeta, ne odveć zainteresiranog za ono što se izvan njega događa.
Bend je tijekom jednosatnog seta uglavnom izvodio pjesme s posljednja dva albuma 'Shelter From the Ash' i 'Luminous Night', u kojima se, možda i najviše dosad u njihovoj bogatoj diskografiji, zrcali osebujnost Chasneyjevog autorstva. Six Organs of Admittance su, naime, objavili čak 12 albuma, a od početka njihovog rada značenje termina 'neofolk' se znatno promijenilo – danas se on često vezuje uz popularne kantautore poput Devendre Banharta ili M. Warda. Chasney pak ostaje u svom tihom kutku s gitarom i hermetičnom glazbom koju ne morate voljeti, ali joj svakako treba odati poštovanje.
