Kraj 70-ih, rane 80-e, mladi Massimo nakon života u Italiji i Australiji napokon iz Istre seli u Zagreb. Kako ste se osjećali tih prvih dana u Zagrebu? Zašto ste se odlučili živjeti u Zagrebu?

Došao sam u Zagreb prvenstveno radi bavljenja glazbom. U svom kraju u Istri sam već svirao u nekoliko bendova i imao osjećaj da sam na neki način sputan. Nisam točno znao što to u meni leži, autorski poriv,  kantautorski ili samo gitaristički, jedino što sam osjećao je to da moram biti u centru zbivanja. Zagreb je tada bio predivno jedno mjesto u zenitu glazbene kulture. Novi val bio je na svom vrhuncu, i bendovi poput Filma, Haustora, Prljavaca, Idola nisu više bili bendovi samo za urbanu ekipu, nego se to sve počelo pretvarati u jedan lukrativan posao. Sve to skupa meni kao klincu koji je mislio da sve zna, a nije imao pojma ni o čemu bio je poziv da dođem u grad Zagreb i probam pronaći svoje mjesto u svijetu glazbe. Živio sam malo u privatnim stanovima, a malo švercajući se po studentskim domovima. Budući da su koncerti po studentskim domovima tada bili važna stvar, imao sam stvarno priliku uživo pogledati presjek tadašnje popularne glazbe, a uz to sam se počeo intenzivno educirati slušajući bendove poput Genesis, King Crimson, Yes, a i veliki utjecaj na mene je imala i američka punk scena s New York Dollsima, Death Kennedysima, a jako sam volio i Patty Smith. S time da sam, jasno, Hendrixa, Zeppeline, Queenovce i nešto malo jazz-rocka već dobrano prošao.

To je bilo vrijeme poznatog trokuta Blato - Kavkaz - Zvečka. Teško je bilo ne primijetiti novo lice, a Massimo se pojavio kao karizmatični lik neke nove grupe. Na što ste se tada palili? Što ste slušali, koje filmove ste obožavali, što ste radili…?

Hvala na tome što me netko tada zamijetio. Morate uzeti u obzir da sam ja tada bio klinac od svojih 19 godina, ali mogu vam reći ono što pamtim da je ostavilo jak utisak na mene. Bili su bendovi poput Talking Headsa, Duran Durana, Spandau Baleta, a posebno sam volio Davida Silviana i njegovu grupu Japan. Iz grupe Japan jako mi se dopadao basist Mick Karmenopulo umjetničkim imenom nazvan Mick Kar, ali jasno sve sam to začinio intenzivnim slušanjem Franka Zappe. Što se filmova tiče, sjećam se da me oduševio film 'Blow-up' (Uvećanje) Antonionija, gdje su se čak u filmu pojavili i Jard Birdsi u kojima su svirali Jeff Beck, Jimmy Page (koji kasnije osniva Led Zeppelin). Ali film koji dan danas rado pogledam sa skoro istim oduševljenjem je film 'Blade Runner' Ridleyja Scotta. Taj film uz knjigu 'Slika Doriana Graya' Oscara Wildea imao je najveći utjecaj na grupu Dorian Gray kao bend.

Prije 30 godina, odnosno 1983., nakon što su demo snimke mladog perspektivnog benda Dorian Gray kolale po gradu stvarajući urbanu legendu, napokon izlazi debi album 'Sjaj u tami' i Massimo postaje heroj nove scene. Jeste li očekivali takav uspjeh?

Jasno da nisam očekivao takav uspjeh. Morate razumjeti da je za nas veliki uspjeh bio uopće izlazak našeg albuma. Za nas je već bio veliki uspjeh to što smo mogli nastupiti u bilo kojem klubu u bivšoj Jugoslaviji. Više od toga stvarno nismo očekivali, ali dogodilo se. Prvi put sam u životu imao jedan takozvani prosvjetljujući trenutak kada sam noću šetao Praškom i čuo neku poznatu melodiju. Kako sam se približavao zvuku, uvidio sam da je to jedan smetlar pjevušio refren pjesme 'Sjaj u tami'. To je za mene bio vrlo važan trenutak, možda nekom drugom ne bi bio važan, ali meni je to govorilo: 'Znači, to je hit!', kada ljudi nesvjesno upiju melodiju koju su negdje čuli.

Kako ste se snašli u glavnoj ulozi? Gotovo da nije bilo novina, radioemisije pa čak i TV emisije koja nije podržavala grupu Dorian Gray.

To vi možda sada tako vidite. Mi smo tada bili klinci koji su željeli stvarati nešto drukčije, ali smo s druge strane bili jasno vrlo nesigurni. Kao takvi najviše se sjećamo nekih loših kritika. Sjećam se jedne gdje je jedan kritičar nakon našeg koncerta u Moša Pijadi, današnjem Boogaloou, napisao bukvalno: 'Dorian Gray su zabili još jedan čavao u svoj mrtvački kovčeg.' To je normalno da ti se neke rečenice urežu u sjećanje. No priznajem bilo je podrške, i to vrlo benevolentne sa svih strana i s nekim ljudima koji su nam pomogli sam kasnije postao dobar prijatelj.

Na razočaranje mnogobrojnih obožavatelja, Dorian Gray objavio je još samo jedan album, i to 'Za tvoje oči' 1985. godine. Ako ste postali toliko popularni i sve je bilo na vašoj strani, zašto ste se razišli

Tu sam priču ispričao puno puta. Ali da vam ukratko ispričam. Dorian Gray, dakle mi smo drugi album odlučili, na nagovor našeg tadašnjeg menadžera Marijana Crnarića, snimati u Švedskoj, kod producenta Šune Fergera, koji je surađivao s Peteron Gabrielom i s Grace Jones. To je nama tada bio apsolutni kraj svijeta i već smo sebe vidjeli u velikim svjetskim dvoranama. Bilo je normalno sanjati. Budžet koji nam je bio limitiran na 15 dana snimanja smo vrlo brzo potrošili pa smo sve skupa ostali u studiju 43 dana. Ne razmišljajući o tome tko će to platiti. Sjećam se da je Ferger rekao: 'Nema problema, momci. Samo se vi vratite u Zagreb i recite ovima u Jugotonu da mi ne moraju platiti u novcu; mogu mi to platiti u jagodama, bananama, nafti, što god odaberu. Pristajem na sve.' Jer je valjda tako kapitalistički svijet tada funkcionirao. Povratkom u Zagreb kreće jedno vrlo grubo spuštanje s oblaka na zemlju i jedno dosta depresivno razdoblje. Jugoton nam je rekao da mogu platiti točno jednu trećinu snimanja kao što je uostalom i bilo dogovoreno, a za ostalo ćemo se morati snaći sami. To je značilo da su neki iz benda, koji su to mogli, preko svojih roditelja podigli i kredite koje je trebalo vraćati. Jedan dio svega toga se na primjer riješio našom turnejom po cijeloj Jugoslaviji od 42 koncerta. Samo što smo mi kao glazbenici dobivali samo hranu, piće i plaćene putne troškove. Jasno da je to sve skupa bio preveliki pritisak za mlade momke koji nisu bili spremni na takve crnjake i odgovornost. Nismo izdržali i prestali smo s radom onog trenutka kada je meni radi tako velikog stresa pukao glas. Koji se nije oporavio sigurnih šest mjeseci.

Već dvije godine kasnije objavljujete prvi solo album 'Stranac u noći' kojim podsjećate publiku na svoj jedinstven vokal i bez problema osvajate tržište hitom 'Stranac u noći'. Međutim, odmah je bilo jasno da je elektronski indie zvuk iza Vas, a estradna karijera ispred Vas, u kojoj ste objavili čak četiri albuma u suradnji sa Zrinkom Tutićem. Zašto takav rez u karijeri?

Upravo u prethodnom odgovoru krije se to što vas zanima. Sve je to bilo malo previše za nekoga tko je imao samo 22 godine. Nestao sam kod Tinnija Varge i u Stockholmu par godina tesao svoje studijsko znanje. U to se javlja Zrinko Tutić koji kaže da me pokušava dobiti već par godina i da želi sa mnom surađivati i obećava jedan opušteni rad uz veliku financijsku dobrobit. Budući da je prvih par pjesama koje mi je Zrinko ponudio bilo stvarno dobro, odlučio sam probati. Prva se pjesma zvala 'Zadnja noć' i s njom sam odmah na Mesamu dobio nagradu za najbolju interpretaciju. A druga je bila 'Samo jedan dan' pjesma koju i dan danas izvodim na koncertima. Tako da možete razumjeti kako mi je tada to sve skupa izgledalo sasvim OK, pogotovo što sam odmah nakon izlaska albuma 'Stranac u noći' imao koncerte s izvrsnim bendom. Ali čovjek uvijek u publici primijeti onih nekoliko pari pametnih očiju koje ti govore: 'Zašto to radiš? Pa ti možeš i bolje...' Iako sam s velikim entuzijazmom sve to radio, a i radi toga jer sam od ljudi kao što su Mato Došen i Zrinko mogao stvarno puno naučiti, bio sam ipak duboko nesretan. I tako nesretan sam se doveo u šizofrenu situaciju u kojoj s jedne strane radim s Zrinkom Tutićem, a istovremeno surađujem s grupom EKV. Pa tko to, ljudi, može izdržati?

Međutim, karijera je iz albuma u album slabjela, a hitova bilo sve manje, da biste se iz Jugotona početkom 90-ih preselili u slovenski Helidon i objavili album na engleskom jeziku 'Elements'. Je li to bio potez izazvan željom da se oprobate na inozemnom tržištu?

Možda. Ali zaboravili ste, u Sloveniju sam otišao jer je rat u Hrvatskoj već počeo bješnjeti, a moja sadašnja supruga bila je trudna. Bilo je ljeto, bili smo u Zadru koji je bio prvi na listi za napade i odlučili smo da odem snimiti neke pjesme u Sloveniju. Tek povratkom iz Londona, a to je sad jedna sasvim druga priča u koju neću ulaziti, potpisujem ugovor s Helidonom i to zato što je naš Davor Slamnig, naš poznati pisac i sin velikog pisca, poslušao neke moje radove i odmah nazvao Borisa Belea s kojim je Davor svirao u grupi Buldožer da potpiše sa mnom ugovor. Boris Bele tada je bio glavni urednik u ljubljanskoj izdavačkoj kući Helidon.

I onda je uslijedio neočekivani povratak korijenima i 1993. objavljujte EP 'Body, Energy, Emotions' sa svojim prijateljima iz Labina Metal Guru u kojem su uz vas bili Dejan Zahtila i pokojni Krešo Farkaš, osnivači Labin Art Expressa. Što vas je ponukalo da se vratite tada u Labin i zajedno s njima stvorite odličnu ali vrlo specifičnu i vrlo turobnu elektronsku glazbu?

Nisam se ja vratio u Labin, nego su Dejan i Krešo došli za mnom u Koper, na slovensko primorje, jer sam tada živio sa svojom obitelji u Kopru. Mene je uvijek interesiralo studio koristiti na razne načine. Studio je za mene instrument u kojem možeš stvoriti bezbroj glazbenih svjetova. Jedan od takvih svjetova se zvao Metal Guru projekt. Projekte koje sam radio i radim u Metal Guruu promatram kao boksersku vreću u koju ispucam svoje najluđe glazbene ideje, kako ne bih alternativom kontaminirao poteze koje volim činiti u mainstreamu.

I onda opet rez i 1995. povratak Tutiću i album 'Benzina' s istoimenim hitom koji je bio više sprdnja nego povratak na stare staze slave. Zašto ponovo Tutić?

Zašto? Zato što me rat doveo u jedno stanje slično katatonici i to me očito sve skupa strašno pogodilo. Nije mi bilo jasno kako to ljudi koji su mi dolazili na koncerte sada mogu jedno drugome oduzimati živote. Zrinko je poželio opet nešto napraviti sa mnom i s Nikšom Bratošem. Ja sam bio i spreman i nespreman za nastavak glazbene karijere. I to je jasno rezultiralo jednim nesigurnim albumom koji radije zaboravljam.

Uslijedila je pauza tijekom koje ste par godina radili reklame na Plavom radiju i u potpunosti pjevačku karijeru ostavili iza sebe. S obzirom na to da je iza vas već tada bilo već više od deset godina pjevačke karijere, koliko vam je teško palo to razdoblje kada ste prestali pjevati i odlučili zarađivati na jedan sasvim novi način?

To je bila moja vrlo trezvena odluka. Dakle, sasvim namjerno sam se maknuo iz glazbenog svijeta kojeg sam se počeo stidjeti. Sva sreća da mi se dopala vrlo kratka forma stvaranja jinglova i reklama na radiju pa mi je to dalo financijsku stabilnost sljedećih nekoliko godina, a s druge strane opet sam bio stalno u studiju i održavao svoj glas u formi. U tom razdoblju sam puno eksperimentirao s gitarom što se može i čuti na albumu 'Hero in 21st Century' grupe Metal Guru.

Godine 1998., objavili ste album s grupom Metal Guru 'Hero in 21st Century', no novi se povratak dogodio ipak pet godina kasnije, kada ste 2003. za Aquarius Records snimili album 'Massimo' i mnoge podsjetili na svoj glas. Međutim, nekako je taj album prošao slabije od očekivanoga?

Slažem se. Prvi album za Aquarius je bio dosta hermetičan i iako se jako dopadao i ljudima u Aquariusu i kolegama glazbenicima, nije uspio komunicirati s publikom kojoj se želio obratiti.

Pravi povratak dogodio se godinu dana kasnije, kada ste snimili album obrada 'Vještina' kojim je počeo Vaš povratak na vrh na kojem se nalazite već punih deset godina. Čija je ideja bila da se prihvatite obrada i zapjevate tuđe pjesme u svojim karakterističnim verzijama?

Najprije se dogodila večer posvećena pjesmama Arsena Dedića, u Opatiji, gdje sam dobio zadatak napraviti svoje viđenje pjesme 'Ne plači'. Tu sam večer iskočio, jer je mnogo mojih kolega dobro izvelo pjesme koje su dobili, ali osjetilo se da fali malo originalnog pristupa pjesmama koje to po meni zaslužuju. Ja sam pjesmu 'Ne plači' odlučio izvesti u jednom džez kvartetskom feelingu i uz to sam odsvirao jedan solo na gitari kojim se ponosim. Potom je uslijedio nastup na Zlatnoj ploči u Rijeci gdje sam morao mijenjati svog kolegu Gibonnija koji je, ako se sjećate, tada imao neki akutni problem s okom. Nakon te večeri Boris Horvat, direktor Aquariusa, i ja nalazimo se na partyju na jednom brodu, na rivi u Rijeci i čak mislim da smo istovremeno jedan drugom rekli da bi te pjesme na koje publika tako dobro reagira valjalo snimiti. Tako nastaje ideja o snimanju albuma 'Vještina'. U to se priključuje i Šajeta sa svojim idejama. Odlazimo k Ivi Popeskiću da to aranžira i krećemo defragmentirati na osnovne boje pjesme koje smo svi voljeli da bismo pomoću tih boja stvorili sasvim nove slike.

Povratak na vrh uvjetuje dobra pjesma kao i dobra izvedba, no možda je teže zadržati poziciju na samom vrhu što Vama bez problema uspijeva. Kako Vam to uspijeva? Postoji li formula uspjeha?

Jasno da ne postoji formula uspjeha. Ali sigurno da postoji stopostotno davanje publici. Pogotovo uživo. Za mene je tajna u bendu. Međutim, ako se nastupi zovu tvojim imenom, bend će biti onoliko dobar koliko se ti sam budeš potrudio. To jest, treba biti na svakoj probi i znanjem steći poštovanje glazbenika s kojima ti je čast i veliko zadovoljstvo surađivati. Vjerujte mi, da nema tako jakog brenda kao što je Massimo, moj bend i ja bismo se sigurno nekako nazvali i djelovali i marketinški kao pravi bend što i jesmo. Moji momci nisu glazbenici koji mene prate, nego su punopravni članovi nečega što želimo što bolje predstaviti publici.

Na sceni ste 30 godina i prošli ste kroz mnoge glazbene stilove, promijenili mnoge menadžere, autore i diskografske kuće. Svjedočili ste mnogim usponima i padovima, upoznali mnoge sjajne glazbenike koji više nisu među živima. Što je Vas održalo svih ovih 30 godina?

Što god sam radio u životu, želio sam to raditi na jedan elegantan način, a to ide od hrane do glazbe. Nisam pretjerivao ni u ničemu i uvijek sam znao stati u pravi tren nakon suludih višednevnih tuluma. Jasno, neki moji prijatelji kojima ručna kočnica nije radila više ne svjedoče ovom svijetu.

Što je najvažnije znati, htjeti i napraviti da jedan umjetnik Vašeg profila ne poklekne, ne odustane ili se u potpunosti ne izgubi na sceni?

Najvažnije je znanje. Da bi došao do znanja, moraš u svakom trenutku biti svjestan onoga što ne znaš i moraš imati jaku volju da učiš izvan svojih osobnih kolosijeka. Na primjer, ako na gitari vježbam skale koje su meni prirođene, tada napretka nema. Moraš vježbati pokrete koji ti nikako ne pašu i to dovesti do fluentnog. Tek tada napreduješ. Baš sam neki dan gledao američki 'X faktor' u kojem je Simon Cowell rekao jednoj curi: 'Moraš izaći iz svoje zone ugode i to je najbolji savjet koji je mogao dati.'

Unosite izrazito puno emocija u svoje pjesme i nastupe. Koliko Vas takvo predavanje izvedbama i emocijama troši?

Jako. Ali jako puno. Možda ću jednog dana sasvim otvoreno reći do koje mjere je opasna ta granica mogućnosti. Ali sada bih time samo mnoge mlade ljude odvratio od ideje da se bave glazbom. Ja dan danas svoje pjesme izvodim iz originalnih tonaliteta. Što nekome tko je već u pedesetoj oduzima jako puno energije. Ali imam dojam da moja publika želi upravo to. To jest, publika voli osjetiti da je glazbenik na rubu emotivne provalije upravo radi njih.

Iako ste na prvom mjestu poznati kao pjevač, nekako mi se čini da Vas kolege jednako cijene i kao vrsnog gitarista. Svirate li doma sebi za dušu?

Itekako. Jako puno sviram gitaru, jer je to moj primarni instrument. Ako dođete na neku televizijsku emisiju u kojoj nastupam s televizijskim bendom i ne možete me pronaći, budite sigurni da ću negdje sjediti s gitaristima i raspravljati o novim gitarama i opremi.

Koliko se sami poigravate skladanjem i aranžmanima?

Jako se puno poigravam skladanjem i aranžmanima. Kada smo P'Eggy i ja krenuli raditi na pjesmi 'Iz jednog pogleda', sjećam se trenutka kada je P'Eggy htio krenuti u miks, to jest dovršavanje, a ja mu kažem – polako, Peggyca, sada ćemo to što smo ti i ja radili dati mom bendu na razmatranje pa će onda moji momci doći i idemo sve to napraviti uživo. Kada se neka pjesma miksa najvažnije je odlučiti koji instrumenti će se u datom trenutku isključiti, a ne koji će se u datom trenutku uključiti. To jest manje jednako više. Jer glazba uvijek bolje zvuči kada se odsvira sa što manje instrumenata.

Koji Vam je trenutak, događaj ili neka epizoda ostala u najdubljem sjećanju tijekom ovih 30 godina karijere?

Što reći? Ima nekoliko koncerata koje bih volio spomenuti. Na primjer, moji koncerti u Gavelli, svi koncerti koje izvodim u Sava centru, recimo koncert koji smo napravili u Playlifeu u Vrapču 15. rujna 2012. Hajdemo reći da su to lijepi trenuci kojih se rado sjećam. Što se ružnih trenutaka tiče, bilo ih je i previše, ali jedan od najcrnjih dana mi je definitivno bio pogreb Dine Dvornika.

Kakav je Massimo Savić kod kuće? Kad nema mikrofona, kad nema kamera, kad nema novinara. Kao suprug, kao tata, kao običan građanin.

Šećem se po kući u preširokim podrapanim hlačama. Uvijek potvrđujem svoj strogi monopol nad daljinskim upravljačima. Igram se sa svojim psom i naprosto uživam sa svojom obitelji.

Album 'Dodirni me slučajno' svojevrsna je kruna Vaše karijere. 14. veljače u Tvornici kulture  obilježit ćete 30 godina karijere, održati tradicionalni koncert za Valentinovo i podsjetiti  publiku na pjesme koje ste pjevali proteklih 30 godina. Mislite li da ste mogli bolje ili ste zadovoljni s prvih 30 godina?

Mislim da sam mogao bolje, ali sam sasvim zadovoljan situacijom u kojoj se danas nalazim. Imam predivan bend, divne prijatelje, dio sam jedne vrlo čvrsto, skoro obiteljski povezane ekipe u Aquarius Recordsu i meni, gospodo, više od toga ne treba.

Možete li se zamisliti bez pjesme i bez glazbe za 30 godina kao dida Massimo s unučićima u krilu ili imate neki plan za sljedećih 30 godina?

Ja nemam ni 30-godišnje ni 10-godišnje planove, a bogami ni petoljetke. Živim za danas, jer će mi to omogućiti da mi sutra bude lakše. A što će biti preksutra, to dragi Bog zna.