Kada je tog 16. veljače 1954. Merilyn Monroe sletjela u zračnu luku Seoula, dočekao ju je helikopter i odmah prebacio u američku vojnu bazu u unutrašnjost zemlje. Korejski rat je bjesnio, ali unatoč protivljenju novopečenog supruga Joea DiMaggia, 27-godišnja glumica je prekinula medeni mjesec u Tokiju i došla pomoći sunarodnjacima da barem nakratko zaborave krvavu stvarnost. Stotine tisuća vojnika mjesecima su gledali žene samo na posterima, na kojima je Merlinka bila omiljena pin-up djevojka, pa kada je među njih iznenada pala holivudska seks bomba, prava pravcata, od krvi i mesa, plavokosa, putena i mazna, oduševljena gomila je eksplodirala u nezapamćenom deliriju. 'Kao opčinjeni, buljili smo u nju bez daha i sanjali širom otvorenih očiju', sjeća se tog posjeta narednik Herb Helpingstine, u to vrijeme dvadesetogodišnjak.

Ni nakon povratka u Japan glumica se nije prepustila izazovima medenog mjeseca, nego je obišla bolnice s američkim ranjenicima. Nikada, ni prije ni poslije, posjet neke popularne zvijezde američkim vojnim trupama nije izazvao toliko potresa kao taj legendarni korejski nastup Merilyn Monroe, kada je United Service Organizations (USO) doveo popularnu plavušu da zabavi američke vojnike i podigne im moral.

Malo holivudskog glamura, puno domovine, malo nostalgije i izazovna ljepotica, to je ono što je organizator očekivao od Merlinke. Ista formula odlično je funkcionirala dvadeset godina ranije kada je Marlene Dietrich dubokim glasom i savršenim stasom oduševljavala američke momke. Kći njemačkog policajca, izbjegla u SAD pred Hitlerom 1939, a potom postala glavni holivudski adut, Marlene je osim holivudske erotike još nosila snažnu političku poruku, zbog čega bi je marinci oduševljeno nosili na ramenima. USO je na daleke bojišnice svojim trupama, ma gdje bile, donosio domovinu izvan domovine, kako je to naglasio predsjednik Franklin D. Roosevelt prigodom osnivanja te privatne, neprofitne organizacije prije sedam desetljeća, 1941. godine. Tijekom vremena pod isti je krov okupio još šest civilnih udruga s ciljem da svojim momcima i njihovim obiteljima pruže taj osjećaj pod motom 'dok se posljednji ne vrati kući'. Samo u razdoblju od 1941. do 1947. organizirali su 428.521 show s više od 7000 izvođača, a danas djeluju kroz 160 centara u 27 zemalja, s 44.000 volontera i budžetom (2009.) od 250 milijuna dolara. Na vrhuncu, 1944. godine, brojio je 3.000 klubova, a zastor na pozornicama se u to vrijeme podizao 700 puta dnevno. Svugdje su gdje se ratuje i gdje ima američke vojske, od Europe i Srednjeg Istoka do Azije, tijekom Korejskog i Vijetnamskog rata, u Bosni, Afganistanu, Kuvajtu, Iraku. Samo 2009. centri su priredili programe za osam milijuna gledatelja, a u vrijeme Vijetnamskog rata jedan je bio lociran u samoj ratnoj zoni. USO danas vojnicima i njihovim obiteljima nudi čak izlete, kratka putovanja, telefonske razgovore ili jednostavno razgovor uz šalicu kave.

I dok se na bojišnici umiralo, u vojnim bazama su čekali glamur, smijeh i pjesma, a odlazak zvijezda među 'svoje momke' bio je dirljivi iskaz patriotizma, u čemu je Hollywood bio naročito aktivan tijekom Drugog svjetskog rata. Dugi popis zvučnih imena prije je sličio na 'tko je tko' u  američkoj industriji zabave, nego na popis onih koji su pjevali, plesali i glumili na bojišnicama, u bolnicama, vojnim lukama, bazama, nosačima aviona, na improviziranim pozornicama: Humphrey Bogart, Bette Davis, Lauren Bacall, Bing Crosby, Judy Garland, Frank Sinatra, braća Marx, James Cagney, Gary Cooper, James Stewart, Lena Horne, Glenn Miller… U Koreji su gostovale Monroe i Jane Russell, Errol Flin i Debbie Reynolds, Danny Kaye i Jayne Mansfield, čije su raskošne obline i bez silikona opčinjale vojnike, u Vijetnamu Ann Margret i John Wayne, Sammy Davis i Nancy Sinatra, Lola Falana i Koreanac Philip Ahn, koji je postao holivudska zvijezda i prvi azijatski USO zabavljač u tom ratu. U Irak su u uniformama stigli Bruce Willis i Robin Williams. 'Protivnik sam rata, ali se borim za te hrabre momke', govorio bi Williams.

U tim se pohodima riskirao život, naročito u Drugom svjetskom ratu kada je smrtno stradalo 29 zabavljača. Gostovanja bi trajala po šest mjeseci, a zračni promet nije bio siguran kao danas. U legendu je ušao slučaj dviju pjevačica, Tamare Drasin i Jane Froman, stradalih u avionskoj nesreći 1943. na putu do američke baze blizu Lisabona. Prva je preminula na licu mjesta, dok se teško ranjena Froman nakon dvije godine i 39 operacija vratila u Europu da opet zapjeva američkim vojnicima. Potom se udala za pomoćnog pilota koji joj je spasio život, a prema njezinoj herojskoj priči Hollywood je snimio film 'S pjesmom u srcu'.

Doduše, bilo je tu i onih koji su dolazili promovirati svoje najnovije filmove i ploče, plejbojevih zečica, starleta i missica s dubokim dekolteima, kacigama pokrivajući plave uvojke i slikajući se na tenkovima i u pilotskim kabinama. Rokerica Joan Jett je sa svojim bendom nastupala u američkim bazama u Italiji, Bosni, Mađarskoj, Turskoj i Omanu, Jessica Simpson u Bosni, Afganistanu, Iraku i Kuvajtu.

Nakon što je Marlene 1944. ponosno nastupala u vojnoj uniformi na europskim bojnim poljima, od Ardena u vrijeme zadnje velike Hitlerove ofenzive do neposredne blizine neprijateljskih linija u rodnoj Njemačkoj, Bruce Willis je 2003. stigao u američku zračnu bazu u Bagdadu i poručio vojnicima: 'Kad uhvatite Saddama, ostavite me četiri minute s njim nasamo!' Samo koji tjedan prije Willisova puta u Bagdad, u stotoj je godini preminuo legendarni komičar Bob Hope. Hope je sočnim dosjetkama uveseljavao američku vojsku još u Drugom svjetskom ratu, a poslije u Koreji, Vijetnamu i Kuvajtu, uvijek u uniformi. 'U Vijetnam odlazim jer tako želi Bijela kuća', govorio bi Bob Hope, dok bi predsjednik Lyndon B. Johnson izjavljivao da 'rat bez viceva Boba Hopea nije pravi rat'. U Vijetnamu je s vojskom devet puta dočekao Božić, na svakom bi nastupu sipao stotine šala, poput one vijetnamske, kada je, komentirajući američke zračne napade, rekao da je to 'najbolji projekt za saniranje gradskih slumova'. Svoje obilaske svjetskih bojišnica komentirao bi onom 'Gdje je smrt, tu je Hope!' (hope je na engleskom nada), a kada je u njegovom sajgonskom hotelu eksplodirala bomba i zamalo ga ubila, mirno je izjavio: 'Čini se da i ovdje ima mojih kritičara.' Nakon njegove smrti, zamijenio ga je Mr. Las Vegas, kako zovu Waynea Newtona, prvog koji je u akciji 'smijehom protiv rata' posjetio Afganistan.

No dok je Hope zbijao šale, u glavni grad Sjevernog Vijetnama je stigla Jane Fonda, ali ne da zabavlja vojnike, nego da protestira protiv rata.
Hanoi-Jane, zvali su je američki momci. Vremena su se mijenjala, a s njima i spremnost zvijezda da sudjeluju u ratovima. Umjesto pjesme i viceva, donosili bi političke poruke, a nastupi ili odbijanje nastupanja bili su potvrda njihovih političkih stavova. Najava, a zatim nedolazak Bena Afflecka u Irak na Božić 2003, danima se komentirala, a dvije godine kasnije britanski Guardian je pisao da USO sve teže dobiva slavna imena jer su zvijezde američkim trupama u Iraku okrenule leđa. Ne zbog straha od bombi, nego iz straha da ih se ne obilježi kao zagovornike rata.