Svatko tko je odrastao uz rock and roll može samo sanjati o karijeri kakvu je imao Brian Rasic, jedan od najuspješnijih rock fotografa s ovih prostora, koji je još tijekom sedamdesetih otputovao u London iz rodnog Beograda te izgradio karijeru prateći objektivom najveće glazbene heroje vlastite mladosti.

Rasic ove godine dolazi na treći Starigrad Paklenica Film Festival (SPFF), gdje će biti član žirija, a povodom čega smo popričali o njegovom životnom putu, počevši od samih početaka:

'Sve se ili dogodi ili ne, barem je kod mene takav slučaj. Kad sam odrastao, glazba je bila dio toga. Onda je došlo zanimanje za fotografiju. Pa se onda dogodio spoj. Da slikamo koncerte i imamo za uspomenu. Uneseš aparat, ugase se svjetla i trk do pozornice pa slikaš. Druga su vremena bila, a ja sam radio kako sam osjećao. Putovanja po Europi i onda London i tu staneš, a da nisi ni svjestan. Tek kad prođu godine, shvatiš da si tu. Meka za sve što volim i onda polako, Džuboks i suradnja, pa Rock s još boljom suradnjom... iza mene sve više koncerata, slika, pa interes i danas moje agencije Rex da vidi što radim... Prvi cheque sa snimanja Genesis videa 'Illegal Alien' koji sam radio za njemački Pop Rocky... Pa suradnja s magazinima širom svijeta, novac počne stizati i tako, prolazi vrijeme i onda shvatiš da radiš i da živiš od toga i da s vremenom napreduješ, stekneš povjerenje, dobivaš poslove...'

Zašto baš fotografiranje rock and rolla?

Spontano i zbog osobnih interesa, moje ljubavi prema glazbi. Htio sam ovjekovječiti ono što volim i što sam vidio. Onda ti poslije kažu da je to dobro i da žele kupiti i tako krene lavina.

Je li nekada bilo lakše ostvariti karijeru glazbenog fotografa nego što je to moguće danas, unatoč tome što je fotografija digitalizacijom postala jeftinija i praktičnija?

Ne znam je li bilo lakše. Svi imamo neki put u životu. Moj put nije bio lak, ali daleko od toga da je bio težak. Ja sam karijeru doslovno živio. I kao što kaže Johnny Rotten: 'Zar život nije sjajan ako od njega napraviš igru koju voliš?' Svako zlo ima i svoje dobro, ali i obrnuto. Nekada nas je bilo manje, a time su i ponuda i kvaliteta bile bolje. Nije svatko mogao biti fotograf. Morao si znati što radiš. Bila je to neka vrsta magije, taj film. Slikaš i poslije vidiš koliko valjaš. Danas je drugačije. Svi znaju sve i ima svega previše, pa i fotografa, tj. fotografija. Time se umanjuje vrijednost toga što se radi. Nema više te magije. Sve je biznis u kojem opstaju samo najjači!

Lista izvođača koje ste fotografirali je ogromna – tko je ostao u najboljem, a tko u najgorem sjećanju?

Nemam nekih loših iskustava. Ili sam ih zaboravio zahvaljujući lijepim. Evo, i prošlog tjedna sam radio s 'mojim' Stonesimai to na njihovu pedesetu godišnjicu. Imao sam ih za sebe sa svjetlima i napravio fotku koja će ostati u povijesti zbog dana kada je nastala. Oni su moj bend. I to što mi se s njima događa je nešto naj za mene. Pa solo suradnja s Keithom, Charliejem i Ronniejem... To su kao ostvareni snovi. Iako, tko bi sanjao da će se to ikada desiti?! Bowie mi je drag, McCartney, a posebno David Gilmour iz Pink Floyda, divna osobnost, onako, skroz normalan. Sreo sam puno velikih ljudi i poštujem ih sve, a mnoge i osobno volim, tj. njihov rad.

Je li lakše raditi s bendovima ili solo izvođačima?

Ne vidim razliku, osim što je uvijek jednostavnije tehnički raditi s jednom osobom nego s bendom od pet članova.

Jesu li vam se, nakon što ste ih osobno upoznali i počeli raditi za njih, ikada rasplinuli ideali koje ste prema nekoj ikoni imali kao klinac?

Rijetko. Moji heroji su ipak odrasli ljudi koji imaju iza sebe sve i znaju raditi posao. Prije će te iznenaditi netko novi, tko 'misli da je zvijezda', nego same zvijezde.

Na čemu radite ovih dana – naime, kažu da je rock mrtav, znači li to da fotografirate zombije?

'Rock and Roll will never die', pjeva Neil Young i to je istina. Mislim da je najvjernija publika u glazbi još uvijek publika heavy metala! Mijenjaju se trendovi i glazba, ali rock traje i trajat će. Nekad je samo 'manje popularan' kada su mediji u pitanju. Ali koncerti i publika potvrđuju drugačije.

Vaša je bila i posljednja fotografija Amy Winehouse...

Ja sam posljednji koji je snimio njezin zadnji nastup, a koji je igrom slučaja bio u Beogradu, mom rodnom gradu. Imam karijeru od preko tri desetljeća iza sebe i onda odjednom fotke Amy izazovu ludilo... Tragedija, ali ljudi pamte.

Postoji li netko koga još niste imali prilike dovesti pred objektiv, a sanjate o tome?

Vjerojatno ima. Ima mnogo ljudi izvan glazbe koje cijenim, a nisam ih radio. S druge strane, kada je glazba u pitanju, što jest moj posao, pokrio sam sve što se moglo. Jedino oni koji su otišli prije nego sam počeo nedostaju mojoj arhivi.

Imate li neki savjet za mlade koji jednog dana sanjaju o tome da imaju karijeru barem sličnu vašoj?

Nije lako davati savjete u ova vremena. Rekao sam već da nas ima previše, kao i fotki. To je početak s kojim se svatko mora suočiti. Ne znam je li to danas moguće, ali u principu, taj neki put koji sam ja imao, ta moja ljubav prema glazbi i fotografiji, neka iskrenost i vjerovanje u to što radim, svakako je pomogla da dođem tu gdje jesam. Siguran sam da i danas postoje slične priče i slične motivacije. To je pravi način.