Kao što je i obećao, ovaj spektakl teško je uspoređivati s ijednim drugim. Ono što je Roger Waters dopremio u Split s preko 50 šlepera ima svoj smisao u komunikaciji s publikom na jednoj višoj razini od običnog rock koncerta. Konceptualno, The Wall je Waters napisao kao brutalno iskrenu autobiografiju. Za one koje zanima, avion koji na samom početku koncerta prelijeće publici preko glave, da bi se, uz gromoglasnu eksploziju zabio u 'zid', ustvari je referenca na pogibiju njegovog oca, pilota RAF-a u Drugom svjetskom ratu. I odatle sve kreće.

'Odstrel nepodobnih', mitraljezom nabijenim ćorcima na uvodnoj pjesmi 'In the flesh', pjesma 'Mother' koja govori o majčinoj ljubavi koja više guši nego podiže, hrani i štiti, nevjerne žene i izleti u osobno ludilo samog autora poput pjesme 'Don't leave me now' ili 'Another brick in the wall' koji su mu otpjevati pomogla djeca iz splitskih osnovnih škola, možda jesu njegova privatna iskustva, ali uz autobiografsku crtu, 'The Wall' je danas aktualniji nego ikada. 'Iza sigurnosti svojih zidova, neosjetljivi na tuđe probleme živimo, iza zidova volimo, zidove posvuda gradimo, bez zidova više nismo sigurni, mi ljudi zidove sve više i više volimo i, premda ćemo svaki dan sami sebe lagati, i dalje ćemo radije graditi te zidove nego mostove', poruka je turneje The Wall.

'Svaki rat započet, svaka napravljena puška, ispaljeni metak i lansirana raketa, nisu ništa drugo nego besramno uzimanje od onih kojima je sada hladno, nemaju dom i hranu. Krađa!' - preko cijelog zida pisala je ova izjava Dwighta D. Eisenhowera, američkog predsjednika. Mašinerija smrti koju je, iako joj je sjedio na čelu, Eisenhower ovom izjavom još prije pola stoljeća iskritizirao, danas još uvijek radi. I radi bolje nego ikada, a tu sramotu Waters ovom turnejom razotkriva jasno, i vrlo glasno.

Poljud nije bio pun, ali je nekoliko puta svejedno tako eruptirao i bio toliko glasan da je na kraju ovog kazališnog komada/koncerta koji nema bisa (ne bi ga nakon rušenja zida ni moglo biti jer su svi instrumenti pod gomilom stiropornih cigli) Waters svima zahvalio na tome. 'Otkada radim ovu turneju, više od 30 godina, nakon što se podigne zid, ja više ne čujem publiku. Vi ste večeras to promijenili. Čuo sam vas tako dobro kao da ga i nema i, Splite, zahvaljujem na tome', rekao je Roger Waters Splićanima i njihovim gostima koji su došli na stadion.

Nakon ovakvog koncerta teško je smiriti strasti i svesti ga pod nazivnik s ostalim stadionskim, najčešće megalomanskim pretjerivanjima, bez sadržajnog pokrića, ali ako se već mora – recimo da je ovo bilo najveće aktivističko 'up-to-date' kazalište pod zvijezdama ikada viđeno. A posebna poslastica bila je sama publika koja se zaista pokazala u najboljem svjetlu. Poljud je bio ispunjen baš svim generacijama. Od mladih 'predtinejdžera' pa do onih postarijih, Watersovih vršnjaka, uglas su svi pjevali, gledali, a i više nego jednom podizali donju vilicu s poda. Ako je Roger barem malo dotakao srca i duše publike, to će se već danas osjetiti u ćakulama po splitskim ulicama i kafićima i dugo ostati tamo.