Američka adaptacija bestselera Stiega Larssona u gotovo svim elementima bolja je od prethodne skandinavske verzije, ali od redatelja kalibra Davida Finchera ipak očekujemo i puno više
Na pragu pedesete godine života, redatelj David Fincher ušao je u fazu koja bi se teško mogla opisati fantastično kreativnom. Njegov aktualni film ‘Muškarci koji mrze žene’ ekranizacija je knjige Stiega Larssona, prema kojoj je prije nepune tri godine snimljena prilično zapažena skandinavska adaptacija u režiji Danca Nielsa Ardena Opleva, a u sljedeće dvije godine planira raditi na američkoj preradi klasične britanske serije iz 1990-ih 'Kuća od karata' te na ekranizaciji čuvenog pustolovnog romana Julesa Vernea ’20.000 milja ispod mora’. Fincher je neosporno velik filmaš, i ne treba sumnjati da će svako od tih djela biti vrijedno gledanja, ali od takvog autora s pravom očekujemo puno izazovnije projekte.
‘Muškarci koji mrze žene’ u svakom je slučaju film vrijedan gledanja, djelo koje je u gotovo svim elementima superiornije prethodnoj ekranizaciji, jedan od boljih holivudskih trilera 2011. godine – no u konačnici ne i velik film. Larssonovo djelo naprosto bi bilo primjerenije adaptirati u formi televizijske miniserije, i to je problem koji Fincher i scenarist Steven Zaillian u svojoj verziji nisu uspjeli nadići.
Priča je manje-više dobro poznata svima pa ćemo je ponoviti u najkraćim crtama. Nakon presude da je svojim člankom u političkom magazinu Millennium oklevetao moćnog biznismena, novinar Mikael Blomkvist (Daniel Craig) nađe se u teškoj profesionalnoj i materijalnoj situaciji. Tada dobiva neočekivanu ponudu bogatog industrijalca Vangera (Christopher Plummer) da istraži što se zaista dogodilo njegovoj nećakinji Harriet, koja je nestala prije četiri desetljeća i svi su pretpostavljali da je mrtva. Blomkvistu se u istrazi pridružuje asocijalna hakerica Lisbeth Salander (Rooney Mara).
Fincherova verzija u velikoj je mjeri vjerna Larssonovu zapletu, zbog čega film traje preko dva i pol sata – iako, ruku na srce, ne bi bilo šteta da je adaptacija malo slobodnija i da je film kraći barem 15-20 minuta. Da se ne bismo krivo shvatili, riječ je o itekako uzbudljivom djelu dojmljivog ugođaja, vrhunski vizualno dotjeranom – ali kada se sve podvuče, i dalje ostaje dojam da se Fincher ovog projekta nije prihvatio zbog nekog velikog autorskog interesa, nego zbog procjene da će njime postići komercijalni zgoditak.
Jedno od pitanja koje će vjerojatno najviše zanimati fanove Larssonovih knjiga te švedskih adaptacija jest kakva je ‘nova’ Lisbeth Salander. Rooney Mara neosporno je sugestivna u toj ulozi i uvjerljivo ‘nosi’ ovaj film, ali ostaje dojam da je Noomi Rapace ipak ostvarila puno snažniju interpretaciju tog lika. Daniel Craig pak djeluje malo previše manekenski u ulozi Blomkvista, iako je i njegov nastup sasvim dobar. U manjoj ulozi pojavljuje se i Goran Višnjić.
U konačnom zbroju, Fincherova verzija ‘Muškaraca koji mrze žene’ nije bez mana, ali riječ je o vrlo gledljivom i atraktivnom ostvarenju koje svakako zaslužuje preporuku.