Peta večer N. O. Jazz Festivala, koja je pala taman na subotu, već se u programu najavljivala kao 'najraznolikija', što je vrlo pametan recept za 'dan izlazaka'. Pa čak i ako netko posve slučajno dođe do Teatra &TD, možda mu ime starog zagrebačkog gosta Williama Parkera zazvoni toliko da na kraju neplanirano ostane poslušati što gospodin ima za ponuditi u svom novom gostovanju na zagrebačkoj pozornici; a čak i ako mu se to ne svidi, imat će priliku uživati u gitarama križanim saksofonima pa nakon svega kraj showa dočekati uz smiraj besmrtne njemačke digitalne akustike, što je lijep odmor za bubnjiće silovane vikend-lunjanjem po glasnim gradskim kafićima, ali i glasnoćom prethodnog prog-rock-jazz spektakla japansko-njujorškog pedigrea.

Jer, subotnja večer bila je rezervirana za tri izvođača, od kojih svatko živi u svom jedinstvenom svijetu zvukova, ritmova i melodija, počevši s Amerikancima Pyramid Trio, preko Japanca Kazutokija Umezua do njemačkih elektroničara ISO68. 'Multiglazbeno' i multikulturalno, jednim udarcem.

TORNADO GLAZBENE SLOBODE

Parker, njujorški free jazz glazbenik, skladatelj, pjesnik, muzikolog i intelektualac koji jednako sjajno koristi svoj mozak, koliko i prste na debelim žicama basa, stigao je zajedno s jednom od perjanica plemena njujorških džezera, Royem Campbellom i njegovom trubom, s kojom je još tijekom šezdesetih razvaljivao avangardnom glazbenim scenom Manhattana. Eto ga sada, koje desetljeće kasnije, u Zagrebu – Savska ulica nije Manhattan, ali &TD je savršeno primio stotinjak-i-sitno ljudi, koji su se, svinjskoj gripu unatoč, sjatili vidjeti i čuti jedan od njegovih projekata, grupu The Pyramid Trio.

U ovom sjajnom tjednu za ljubitelje jazza, tek jedan dan nakon izvrsnog koncerta Diane Krall u groznoj Ciboni, Pyramid Trio isporučili je ono što baš i niste mogli čuti tijekom svirke gospođe Krall – drukčiju, 'gangsterskiju' vrstu free jazza posoljenog etnom, totalni tornado glazbene slobode koja se, u svoj svojoj napadnoj šizofrenosti i instrumentalnoj virtuoznosti, katkad pretvarala u lijepu (koliko i napornu, kako to već ide s djecom...) dječju razigranost, posebno u trenucima kada bi Roy bauljao stejdžom i puhao u sve što proizvodi zvuk puhanjem ili mladeći sve perkusije koje proizvode zvuk pokretanjem zgloba.

Kazutoki Umezu 'Kiki' Band manje je razigran i daleko više u strukturi klasične (makar dugačke) pjesme, ali ništa manje virtuozan, iako velikim dijelom rock and roll, kao prog-rock-jazz kvartet predvođen Kazutokijem na saksofonu. Umezu je sredinom sedamdesetih preselio u New York, gdje se muvao po jazz sceni i postao iznimno cijenjen saksofonist, a sada, s Japancima na gitari i basu te jednim Amerom na bubnjevima donosi sjajan masnih miks metal riffova, bliskoistočnih dionica i prodornih saksofonskih soliranja.

Finale večeri prepušteno je Thomasu Leboegui Florianu Zimmeru, koji uopće nisu ambijentala kako se dalo naslutiti iz najava i opisa ISO68 – osim ako nisu zamijenili line up...? – već klasični njemački downtempo, koji proizvode jedan majstor na laptopu i mikseti te drugi na klavijaturama, uz pojačanje živog bubnjara. Time je miks elektronike i jazza podebljan očekivanjima festivalske publike, a iako preseljen iz velike dvorane sa stolicama u manji prostor za stajanje, ne baš toliko plesan da bi mogao na Kontrapunkt.