Talijanski redatelj Paolo Sorrentino prije tri godine osvojio je kritiku, festivale i publiku svojim remek-djelom 'Il Divo', inventivno snimljenom pričom o talijanskom premijeru Giuliju Andreottiju. Sada se vratio sa svojim prvim 'američkim uratkom'. Rezultat je 'Ovo mora biti pravo mjesto', priča o istrošenoj rock zvijezdi (Sean Penn) koja postaje lovac na nacističkog zločinca, a koju će hrvatska publika moći pogledati na novoj MAXtv Filmomaniji, koja se održava od 20. do 30. rujna u Cineplexxu Centar Kaptol.

Kako se Sorrentino uopće našao u situaciji da snima s Pennom?

Seana Penna upoznao sam 2008. tijekom zatvaranja filmskog festivala u Cannesu, kada je predsjedao žirijem koji je dodijelio nagradu mom filmu 'Il Divo'. Prilično je pohvalio moj uradak, što je bilo dovoljno da počnem fantazirati o tome kako bih mogao snimati s njim. Začudo, poput američkog sna, fantazija je postala stvarnost.

Odakle ideja za dvije glavne teme filma, portret depresivne rock zvijezde i lov na ostarjelog nacista?

Što se mene tiče, svaki film treba biti lov na nepoznato i misteriju, ne toliko zbog toga da bi se pronašao odgovor, već da bi se pitanja održala živima. Tijekom začetka ovog filma, često sam mislio na tajni, tajanstveni život koji su bivši nacistički zločinci prisiljeni voditi u određenim dijelovima svijeta – ljudi koji se sada ponašaju kao bezopasni, dobroćudni starci, ali čija je prošlost obilježena nevjerojatnim zločinima, istrjebljenjem ljudi. To je dijametralno suprotan imidž.

Da bismo ulovili jednog takvog čovjeka, moramo imati lov, a da bismo imali lov, moramo imati lovca. Tu se pojavljuje drugi element filma: moja instinktivna potreba da uvedem ironiju u dramu. Da bih to postigao, Umberto Contarello (koscenarist) i ja uklonili smo mogućnost 'institucionaliziranog' lovca na naciste i postupno došli do potpune antiteze detektivu – spore, lijene rock zvijezde kojoj je dovoljno dosadno i koja je dovoljno zatvorena u svom svijetu da bi se činila posljednjom osobom na svijetu koja bi mogla krenuti u potragu za nacističkim kriminalcem.

Pozadina tragedije, holokaust, i spajanje s dijametralno suprotnim svijetom pop glazbe, činila mi se dovoljno opasnom kombinacijom da bi činila zanimljivu priču. Mislim da priča istinski zaživi samo onda kada postoji opasnost od neuspjeha. A ja se nadam da sam uspio.

Kako je Sean Penn reagirao na scenarij?

Poslao sam mu ga, čvrsto uvjeren da ću morati čekati nekoliko mjeseci na odgovor. Postoji glasina, ne znam koliko je istinita, da Sean primi oko 40 scenarija mjesečno. Čim sam mu poslao scenarij, već sam tražio novu ideju – bilo koju ideju – koja bi mogla funkcionirati, jer sam, iskreno, sumnjao da će se ostvariti moj ludi plan o snimanju nezavisnog filma u Americi s tipom koji je upravo osvojio Oscara. No umjesto toga, 24 sata kasnije pronašao sam poruku od Seana Penna na mojoj automatskoj tajnici.

Naravno, prvo sam pomislio da se netko šali sa mnom, jer moj producent Nicola Giuliano voli šale i dobar je s imitacijama. Ali bio sam u krivu. Tako sam usred noći telefonom razgovarao sa Seanom Pennom, koji mi je rekao da mu se scenarij jako svidio, spomenuvši da se jedino brine oko scene u kojoj mora plesati. Za mene je to bio problem koji se da jako lako riješiti. Mjesec dana kasnije sa scenaristom i producentom otputovao sam u San Francisco i posjetio Seana. Zajedno smo proveli divnu večer, tijekom koje je predlagao niz ideja za svoju izvedbu. To je samo potvrdilo ono što sam mislio: sjajni glumci uvijek znaju više o svom liku, nego što to znaju redatelj i scenarist.

Što je Sean donio ovom filmu?

Sean Penn je savršen glumac za svakog redatelja. U potpunosti poštuje redateljeve ideje, ali također ih želi popraviti, kombinirati s golemim talentom koji mu pomaže da postigne uvjerljivost i dubinu lika. Iskreno, ja to ne bih postigao čak i da sam proveo čitav život razmišljajući o tome.

Važan dio filma je i glazba. Kako ste je birali?

Iz srca, kako bi rekle neke autorice literature za žene. Šalu na stranu, uistinu je bilo tako. Nisam osjećao potrebu da, kao što sam radio u prošlosti, 'racionaliziram' glazbu. Umjesto toga, želio sam otkriti nevjerojatnu emociju i strast koju sam osjetio kao dječak kada me je brat, koji je bio devet godina stariji od mene, upoznao sa sjajnom glazbom zvanom rock. To razdoblje svog života proveo sam opsesivno proučavajući rock, posebno Talking Heads i njihovog briljantnog kreatora Davida Byrnea. Pa sam se usudio pitati Davida Byrnea tri stvari: mogu li koristiti 'This Must Be The Place' kao naslov filma i njegovu glavnu glazbenu temu, želi li on napisati glazbu za film i želi li u njemu glumiti samog sebe. A on je, zamislite, pristao na sve tri stvari!

Postoje li filmovi koji su vas inspirirali za ovaj projekt?

Mislim da podsvjesno uvijek postoje mnogi izvori inspiracije. Na svjesnoj razini, s duge strane, moram reći da sam često mislio na 'A Straight Story', remek-djelo Davida Lyncha

Što očekujete od publike, kakvu reakciju?

Ja sam reagirao jako pozitivno. A ja sam dio publike.