Nakon što mu je okrutni majstor Mrkonja nanio nepravdu maleni junak kreće na svoju životnu avanturu. Na putu upoznaje Gitu, djevojčicu iz cirkusa, te zajedno doživljavaju brojne pustolovine i poteškoće. Nemaju gdje spavati i nemaju hrane, no ne boje se ničega. Hrabri su, sretni, spretni i spremni svakome pomoći. U noći punog mjeseca dogodi se nešto strašno i sve se promijeni... Junak je, jasno, šegrt Hlapić, a njegove i Gitine avanture Ivana Brlić Mažuranić je 1913. godine pretočila u jedan od najboljih domaćih romana za djecu i mlade – 'Čudnovate zgode šegrta Hlapića'.

Okruglih sto godina nakon objave romana šegrt Hlapić zaživjet će na velikim platnima u režiji Silvija Petranovića. Premijerno će biti izveden u utorak 5. studenog u CineStaru Branimir centra, nakon čega u četvrtak kreće u redovnu kinodistribuciju. O najpoznatijem šegrtu ovih prostora i filmu u dolasku saznajte više od samog redatelja.

Prije devet godina najavljivali ste rad na 'Šegrtu Hlapiću', no, evo, film će tek sad ugledati mrak kina. Zašto je jednom od naših najvoljenijih malih junaka trebalo toliko dugo da dođe na velike ekrane u igranom obliku?

'Šegrt Hlapić' je išao prilično glatko od ideje do realizacije. Svoje filmove dugo razvijam, istražujem i ništa ne prepuštam slučaju. Naravno, k svemu tome volim slobodu improvizacije. Odmah nakon 'Družbe Isusove' odlučio sam napraviti 'Šegrta Hlapića'. Imao sam tada i manju djecu i dječja književnost bila mi je bliska. Tek 2007. godine imao sam prvu ozbiljnu verziju scenarija pa sam bio primljen na Balkan Fund, scenarističku radionicu filmskog festivala u Solunu. Nakon toga sam dvije godine tražio lokacije po Slavoniji i Baranji i sve je to bilo dugotrajno, ali za moj stil rada sasvim normalno.

Na kraju, izlazak filma odlično se poklopio s Hlapićevim stotim rođendanom. Je li mu ovo najbolji mogući dar?

Iako nisam planirao, lijepo se poklopilo. Šegrt Hlapić to stvarno zaslužuje - dobili smo igrani film sa živim likovima, djecom, životinjama.

Koliko je svjež i živ taj mlađahni stogodišnjak?

'Šegrt Hlapić' je stvarno uvijek mlad i svjež, to je bajkovita priča o ljubavi, roditeljstvu, hrabrosti te nosi puno podsvjesne simbolike koju sam, mislim, uspio vizualizirati.

Koliko ste interferirali u svijet i tekst Ivane Brlić Mažuranić?

Moj je cilj bio ostati što vjerniji romanu Ivane Brlić Mažuranić, smatrao sam to svojom obavezom. Zadržao sam sve što sam smatrao potrebnim da je ne iznevjerim u toj priči koja se odigrava šest dana i sedam noći, a da opet dodam i svoju viziju, pomaknem granicu i kreiram filmski svijet magičnog realizma. To je težak zadatak, i znamo da je prije mene tek Branko Bauer htio napraviti isti igrani film. Riječ je o djelu s elementima pikarskog romana, epizodama koje se nenadano događaju na putovanju, dakle u pitanju je 'road movie' s obratima koje djeca super kuže jer su nedavno čitala knjigu, a oni stariji će se morati podsjetiti...

Prije vas Hlapića je na velikim platnim oživio samo Milan Blažeković u dugometražnom animiranim filmu koji je pogledalo preko 200 tisuća gledatelja. Što očekujete od svog filma?

Crtić je bio za manju djecu, a Hlapić se u njemu smanjio na veličinu miša. Mi smo napravili film za školsku djecu, ali i za cijelu obitelj, tate, mame, tete, bake... Jako sam zadovoljan njime. Imali smo testne projekcije s djecom, a ispunjavali su i upitnik. Sve reakcije su odlične i pozitivne. Nakon premijere film počinje svoj samostalni život. O brojkama ne želim kalkulirati, to nisam nikad radio, napravio sam film kakav sam htio i uspio sam!

U koje razdoblje ste smjestili svog filmskog šegrta Hlapića?

Roman je izašao 1913, dakle pred Prvi svjetski rat, a ja sam radnju malo pomaknuo u vrijeme između dva svjetska rata. Taj svijet mi se učinio filmičnijim i bližim nama danas. To je svijet koji je već napučen vozilima i kostimima koji nam nisu toliko daleki. Htio sam da vrijeme filma bude 'manje kostimirano', samim time da sve izgleda više 'izvan vremena', ali i da gledatelja ne opterećuje vrijeme radnje... može se to događati i vremenski ne tako daleko.

Hlapića glumi mlađahni Mile Biljanović, a Gitu Ena Lulić. Koliko dugo je trajala potraga za glavnim junacima i kako je bilo raditi s njima?

Potraga za djecom glumcima bila je dugotrajna. Imali smo tri velike javne audicije u Osijeku, Bjelovaru i Zagrebu, na kojima je bilo oko 2000 djece za sve dječje uloge. Bilo je to novo iskustvo za mene, više u potrazi za djecom, nego kasnije u radu na glumačkim probama ili na snimanju. K tome, slijedeći priču, djeca su trebala imati točno onoliko godina koliko i u romanu - zna se kad možeš biti šegrt.

Činjenica da djeca nose film može biti dvosjekli mač. Jeste li zadovoljni time kako su to obavili Mile i Ena?

Mile i Ena su naprosto fantastični. Talentirani. Naši veliki i poznati glumci to su odmah skužili na setu. Uvijek napominjem da su i ti sad odrasli glumci bili djeca s jednakim talentom. Sad je na ovim mladim nadama da sami odluče kojim putem će krenuti dalje. To ćemo vidjeti. Već su sad, godinu dana nakon snimanja, prerasli kostime, više nisu djeca - film ih je zabilježio u jednom trenutku i to je to!

Koliko su im pomagali ti odrasli i iskusni glumci u ostalim ulogama?

U svakom filmskom radu zna se kad dođe do interakcije glumaca, kad jedan drugog guraju. Bilo je tu savjeta Gorana Navojeca, Marije Kohn, Ive Gregurevića, Milana Pleštine i dr.

Na kraju razgovora, zamolio bih vas da se nakratko prebacite u ulogu PR-a i pozovete gledatelje u kino u jednoj rečenici?

U filmu je i Crni Čovjek, ali ne bojte se, djeco, vidimo se u kinu!