Anthrax i Slayer na Zagrebačkom velesajmu
Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić
Anthrax i Slayer na Zagrebačkom velesajmu
Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić
Sva epika heavy metala kao autentične glazbene religije cijedila se u srijedu navečer sa zidova Paviljona 9 Zagrebačkog velesajma, u kojem ni izrazito loš zvuk nije uspio pokvariti svetkovinu s njujorškim thrasherima Anthrax, kalifornijskim metal bogovima Slayer i oko 2.000 fanatičnih sljedbenika. U osvrtu na koncert pročitajte zašto mislimo i da ove veličine pripadaju u obrazovni sustav oko kojega se ovih dana toliko lome koplja
Dvadeset je sati i trideset minuta. Točnije, trideset dvije, jer preciznost metala ipak je morala malo ustuknuti pred dnevnim svjetlom čiji su obrisi ometali impresivnu rasvjetu da se ukaže u punom sjaju. Mrak se spušta, svjetla se pale, Scott Ian s tridesetogodišnjom kozjom bradicom izlazi na pozornicu i kreće u masni rif iz 'Caught in a Mosh'. Charlie Benante još nije ni okinuo prvu činelu, a pesnice su već u zraku, pivski B vitamin šamponira masne kose, znoj štrca po podu, majice lete prema pozornici. Kad se uključe i preostali instrumenti, a perfektno očuvani vokal Joeya Belladonne cvrkutavo zastenje, shvaćamo da će nas jeziva jeka i odbijanje zvuka od visokog stropa sajamske dvorane pratiti do kraja večeri. No fanatike u mosh pitu loš zvuk ne dotiče pretjerano – oni se ionako napajaju iz pojačala, ravno u mali mozak.
U odnosu na svoju 'veliku braću' sa zapadne obale, za koje na ovoj turneji zagrijavaju publiku, Anthrax imaju možda malu prednost – dosad su u Zagrebu svirali samo jednom (za razliku od četiri Slayerova nastupa), pa su metalci možda malo gladniji njihove svirke. Istina, klasici 'Got the Time' i 'Madhouse' zvuče nam 10 do 20 posto sporije nego u originalu, ali da vidim vas kako svirate thrash u pedesetima isto kao i u tridesetima. Duh himničnog metala vraća se na 'Antisocial', legendarnom coveru francuskih hard rockera Trust, koja kreće usporenim uvodom na čiju gitarsku melodiju masa zborno pjeva. Nekoliko pjesama s aktualnog albuma 'For All Kings', predah su za epski rasplet koncerta s 'Medusa' i 'Indians', na kojoj Belladonna već trideset godina izvodi isti ritual s perjanicom na glavi, dok masa plemenski urla refren vjerojatno najpoznatije indijanske metal budnice.
Dvadeset i dva su sata. Točnije, 21:59, jer Slayer nikad ne kasni. Kreće uvod, pa naslovna stvar novog albuma 'Repentless', koja služi za zauzimanje pozicija, uštimavanje razglasa i headbangerskih sprava. Pravo ludilo kreće već na 'Postmortem', gdje postajemo svjesni da je to taj, pravi, mesnati, moćni Slayer, koji smo svi gledali već nekoliko puta, ali nikad dosta. Paul Bostaph lomi dupli bas bubanj već skoro 10 godina, i već kad je prvi puta došao u bend sredinom devedesetih pokazao se kao dostojna zamjena za teško zamjenjivog Davea Lombarda. Pokojnog Jeffa Hannemana je u autorstvu također nemoguće zamijeniti, no gitarske dužnosti trešerski dosljedno ispunjava Gary Holt. Kerry King je stabilan i neumoljiv, a sve više sijed Tom Araya vrti stare trikove sa sporim skeniranjem publike slijeva nadesno, prije nego što krenu u klanje s 'War Ensemble'.
Himne se nastavljaju redati kao na traci, tu i tamo prelomljene s aktualnim materijalom: red 'Mandatory Suicide'a, red 'Dead Skin Maska', a od novih posebno dobro zvuči 'Pride in Prejudice'. Svi su već spremni na usporenje sa 'Seasons in the Abyss' i konačno ubrzanje na Hell Awaits, tijekom koje mosh pit upravo ključa, a razina znoja u dvorani zamagljuje pogled. Šesnaest stvari i pauza, pa još četiri na bis, i to kakav: 'South of Heaven' – 'Raining Blood' – 'Black Magic' – 'Angel of Death', s pozadinskim platnom koje se pretvara u logotip poznatog piva, čije ime je zamijenjeno vrlo sličnim prezimenom legendarnog 'anđela smrti', pokojnog Jeffa Hannemana.
Dvadeset tri i trideset je, i nakon dva i pol sata prašenja, postaje jasno – kad se na jednom mjestu ukažu dva tako velika imena, nema te masaže koja dan poslije može spasiti vratne mišiće zgnječenje od headbanganja. Nema tog liječnika opće prakse koji će prebrojati masnice iz mosh pita. I nema tog psihijatra koji će vam objasniti zašto se unatoč svemu tome osjećate odlično. Ali zato, kad već svatko gura u lektiru i iz nje izbacuje što god mu padne na pamet, možda treba uvesti i metal u školski program, pa da djeca i formalno nauče da nešto što je došlo iz dubokog podzemlja, revolta i agresije može rezultirati pozitivnim stavom prema životu i kvalitetnim oblikovanjem osobnosti. U takvom raspletu stvari, Slayer i Anthrax bi kotirali kao vrlo važne enciklopedijske odrednice. Ako je metal religija, naime, oni su – bogovi.