Hillary Clinton je, ako niste znali, ŽENA. I da je pobijedila na predsjedničkim izborima, to bi ZA HRVATSKU značilo da nema neke velike promjene u odnosima s Amerikom. Donald Trump je, ako niste znali, IZNENAĐENJE (to je valjda neka fluidna rodna kategorija, ne znam). I s obzirom na to da je on pobijedio, tko zna što možemo očekivati. Tko zna što će on reći na Orašje. To bi ukratko bilo ono što mi je ostalo u sjećanju od HTV-ova praćenja američkih predsjedničkih izbora. Nešto sam zapamtila zbog učestalosti spominjanja, a nešto zbog toga što je smiješno. Sami ocijenite koje je koje
Američki predsjednički izbori nisu NAŠI izbori. Možemo mi biti svjesni da utječu na nas do besvijesti, ali nemamo nikakvo pravo glasa na njima, a bogami nam i mišljenje svi uzimaju u obzir manje nego što bi nam uzeli glasove na American Idolu ili tako nekom sranju. Tko ti je kriv što si se rodio u neutjecajnom dijelu svijeta. Gunđaj si u svoju zastavu ili šuti. Zbog svega toga, čisto načelno govoreći, ne bi se trebalo od domaće javne televizije očekivati da zbog tih izbora sve prebaci na pauzu, otkaže popodnevnu sapunicu i totalno preštrika program ne bi li ih što ažurnije pratila. Ako vas baš jako zanima, dragi gledatelji, imate live streamove po internetima.
Postoji, međutim, problem s takvim, načelnim načinom gledanja, a taj problem ima veze s nečim što se naziva vanjskopolitičko novinarstvo. Američki predsjednički izbori iznimno su važan međunarodni događaj i imaju veze s vanjskom politikom svih država na ovome svijetu, pa tako i s Republikom Hrvatskom. Javna televizija koja ima svoju vanjskopolitičku redakciju ne može si, dakle, priuštiti gore opisani načelni stav. Osim toga, ako su pomno i uživo pratili vjenčanje princa Williama i Kate Middleton, zašto ne bi i ovo.
E, sad. Ne može se reći da HTV nije pratio američke predsjedničke izbore. Pratio ih je. Danima nas je o njima izvješćivala Branka Slavica, koja u SAD-u boravi, štajaznam, još negdje od Lincolnove administracije pa je već dobrano izglancala vještinu prepričavanja onoga što se govori u američkim medijima, dobro joj ide i stajanje pred raznim ikonskim zgradama, a u povodu ovih izbora javljala se iz stožera Hillary Clinton. Pridružio joj se bio i kolega Tihomir Vinković s Hrvatskog radija, koji se pak javljao iz stožera Donalda Trumpa. Potonji je znao reći i pokoju riječ više od pukog prepričavanja sadržaja američkih medija, ali je zato bio televizičan jednako kao i Branka S. Drugim riječima, nimalo.
Vanjskopolitički magazin 'Global' isto je pridonio jučerašnjoj američkoj izbornoj 'groznici' na HTV-u, štreberski temeljito odrađujući priloge o izborima, profilima kandidata i razgovorom s profesorom Borisom Podobnikom, a za nenamjerno zabavni moment praćenja cijele priče pobrinuo se Mislav Togonal sa svojim gostima u 'Otvorenom', u kojem se u jednom trenutku čak počelo ozbiljno raspravljati o tome što bi koji kandidat za američkog predsjednika rekao na 'ovo u Orašju'. Moram priznati da sam u tom trenutku prestala pozorno pratiti. Obuzeo me smijeh pomiješan sa žgaravicom, a i prestrašila sam se da će sljedeća nit razgovora odvesti do toga da se zapitaju bi li Trump bio za Kazališni trg.
Sve u svemu, svi sadržaji koji su se mogli pripremiti unaprijed o američkim predsjedničkim izborima na HTV-u su odrađeni po PS-u, štreberski, tako da im nitko ne može reći da važnu vanjskopolitičku priču nisu obradili, a nije sad bitno je li bilo šprancerski, netelevizično i prepuno frazetina tipa 'hoće li Amerika dobiti prvu PREDSJEDNICU' (jer, naravno, nitko ne bi primijetio da je riječ o ženi da nam to sinoć nisu priopćili), 'bila je to najprljavija kampanja u američkoj povijesti' (kao da se bilo tko - osim Branke Slavice, naravno - sjeća kakva je bila, ne znam, kampanja Ulyssesa S. Granta) i 'ako pobijedi Trump, teško je predvidjeti što će to značiti za Hrvatsku' (i Orašje). Tako su, uostalom, brijale i druge televizije u Hrvatskoj, bogme i na svijetu.
No što se tiče praćenja izbora u stvarnom vremenu, tu se HTV baš i nije nešto prelomio od truda. Da, na Četvrtom su programu pustili prijenos programa američke TV kuće CBS od 1 u noći, a danas u 7 sati ujutro počela je i posebna emisija o američkim predsjedničkim izborima, u kojima se Goran Rotim iz petnih žila trudio da sugovornike - dva bivša ministra vanjskih poslova, Matu Granića i Tonina Piculu učini zanimljivijima od čekanja autobusa na stanici, ali mu to uglavnom nije uspijevalo jer... to su Mate Granić i Tonino Picula. Negdje bi netko dao velike pare da im izlaganja snimi za uspavljivanje nesaničara. I tu se pokazala jedna karakteristika HTV-a koje se ta kuća nikako ne uspijeva otresti - ne znaju razlučiti tko je od upućenih istodobno i zanimljiv i televizičan. V Sevnici, rojstnem kraju Melanie Trump, pričakujejo volilne izide iz ZDA. foto: Jan Konečnik/TV Slovenija pic.twitter.com/eF6g6uGIow
Ne znaju oni zapravo još mnogo toga, pri čemu bi se u ovome slučaju to mnoštvo dalo objediniti zajedničkim zaključkom da ne znaju baš mnogo o televizijskom praćenju važnih događaja u 21. stoljeću. Izvrsna usporedba u kojoj HTV gubi već pri zagrijavanju jest način na koji je američke predsjedničke izbore pratila RTV Slovenija, čija emisija je započela u pola 5 ujutro. Dinamični i u dodiru sa suvremenim načinima prenošenja informacija, imali su program s tri izvrsno upućena, zanimljiva i dinamična gosta - novinarima i podcastericom (pitajboga koliko bi ljudi na HTV-u uopće znalo što je podcaster), u program su cijelo vrijeme uključivali Slovence koji žive u Americi i koji su im se javljali putem Skypea sa svojim doživljajima, dok su govorili gosti u studiju, na podijeljenom je ekranu stalno išla snimka iz oba stožera predsjedničkih kandidata, uključivali su i ekipu iz jednog kafića u Sevnici koja je pratila izbore cijelu noć, čitali su objave s Twittera. Nisam baš sve uspjela pogledati - gledala sam nakon što su mi dojavile kolege, ali aktualnost, dinamika i živopisnost tog programa koji je nevjerojatno dobro pokazivao koliko je svjestan trenutka i svih dostupnih načina komunikacija potpuno su me obuzele, ali me i rastužile jer sam postala još svjesnija HTV-ova staračkog shvaćanja praćenja ovakvih događaja, kakvo je prestalo biti aktualno još tamo negdje 1987.
Rezultate bismo svi saznali ovako i onako - upravo zahvaljujući svim tim modernim načinima komuniciranjima koje RTV Slovenija zna iskoristiti, a HTV očito ne zna - no način praćenja, dinamika i izravan kontakt s većim brojem osoba i komunikacijskih kanala ono je što ljude unatoč svim drugim medijima može u ovakvim trenucima privući televiziji. Naravno da naše gledanje ili negledanje programa HTV-a u američkoj izbornoj noći na kraju krajeva ne znači ništa - Trump je pobijedio i pobijedio bi s nama ili bez nas. Ali kada bi nas naša televizija znala privući zanimljivijim praćenjem takvih ključnih vanjskopolitičkih, a bogami i ostalih događaja, možda bismo bili generalno bolje informirani. I možda bismo shvatili da postoji svijet izvan naših sitnih kivnji. A to nam doista ne bi škodilo.
