Ocjenu ovog najvećeg autora poetske tame do danas nitko nije porekao, a potvrđuje je i uspjeh mjuzikla 'Jadnici' (2012) u režiji Toma Hoopera. Ili, kao što je još plastičnije izrazio filmski kritičar Guardiana Peter Bradshaw: 'Kada slušate finalni glazbeni broj u kojem zbor pjeva ‘Do you hear the people sing?’, revolucionarno-patriotski žar koji osjećate je toliko snažan da biste najradije odmarširali iz kina zavijeni u francusku zastavu, i otputovali u Rusiju da što prije pronađete Gérarda Depardieua kako biste mu počupali sve izdajničke udove iz tijela (jer je zbog previsokih poreza u ‘socijalističkoj’ Francuskoj postao ruski građanin).' Šalu na stranu, Hugoovi 'Jadnici' (1862), knjiga od preko tisuću stranica, najpopularniji roman 19. stoljeća i najvažnije djelo romantizma, svoju najveću kvalitetu krije upravo u autentičnoj vjeri da postoji pravda za siromašne, nesretne, ponižene i jadne – a danas nam ta vjera nedostaje možda više nego ikada, naročito kada obrisi onih koji iskorištavaju nisu tako oštri kao 1830, kao bogme ni moralni profili onih koji se bore za pravdu, pa su zato i mogući odgovori tek na maglovitom horizontu. Dobili smo snažan mjuzikl o vremenu u kojem nije bilo dvojbe da promjene mora biti, da je ona hitna i nezaustavljiva – a da je lijek za hirovitu okrutnost aristokratske vlasti parlamentarna demokracija i građansko društvo.

Glavnog junaka Jeana Valjeana (Hugh Jackman), tek što je pušten s robije koju je služio jer je ukrao kruh za za siromašnu obitelj svoje sestre, prima na prenoćište mjesni biskup. Valjean mu ukrade svijećnjake, no kada ga policija uhvati, biskup inzistira da ga puste, rekavši da mu je 'svijećnjake poklonio'. Ova plemenitost kod Jeana Valjeana potakne potpuni karakterni prevrat – ovakav se naivni obrat u romantizmu smatrao uobičajenim - te se zaklinje da će od sada ljudima samo pomagati. Nekoliko godina kasnije postaje gradonačelnik i vlasnik tvornice u gradiću pokraj mora. Za pomoć mu se obrati njegova bivša radnica Fantine (Anne Hathaway), koja se mora prostituirati kako bi prehranila svoju izvanbračnu kćer Cosette (Isabelle Allen). Nakon Fantinine smrti, Valjean odlazi po Cosette, koju do maksimuma iskorištava bračni par Thenardier (Sascha Baron Cohen i Helena Bonham Carter), i uspijeva djevojčicu posvojiti. Cosetteu jako zavoli i spreman se za nju žrtvovati i puno više od 'običnog' roditelja. Istovremeno, Valjean je, de facto, stalno u bijegu, jer ga u stopu slijedi policijski inspektor Javert (Russell Crowe), koji je uvjeren da je novi gradonačelnik ustvari bivši robijaš. Godine 1830, u već postrevolucionarnoj Francuskoj, dogodi se tzv. Srpanjska revolucija – čijim se idejama ustvari Hugo i napajao – a u njoj se bore i Cosette (Amanda Seyfried), sada već djevojka, i dečko kojem je poklonila ljubav, Marius (Eddie Redmayne). U tijeku ovog prevratnog i krvavog događaja i Valjean razrješuje svoje račune s Javertom.

Hugoova romantičarska literarna tehnika, velikim potezima kista, prati živote i međusobne odnose nekoliko francuskih likova u dvadesetogodišnjem periodu ranog 19. stoljeća, koji uključuje napoleonsku eru i desetljeća nakon nje. Roman istražuje prirodu dobra, zla i prava, a također se bavi i poviješću Francuske, arhitekturom Pariza, politikom, moralnom filozofijom, pravdom, religijom te vrstama i prirodom romantične i obiteljske ljubavi. Hugo je za svoj roman bio inspiriran životom stvarne ličnosti - bivšeg kriminalca i poznatog policajca Francoisa Eugenea Vidocqa, čiji je lik razdvojen na dva glavna lika u romanu. Također, scena u kojoj Fantine odbija jednog klijenta temeljena je na Hugoovom stvarnom iskustvu: na putu prema kancelariji svojeg urednika vidio je čovjeka kako maltretira prostitutku. Kada je ova odbila njegove ponude, tj. napade, bacio ju je na zemlju, i iz osvete pozvao policiju da je uhiti. Hugo je već tada bio dosta slavan, pa je prostitutku spasio od zatvora, a bio je i užasnut njezinom situacijom i bespomoćnošću. Navodno je počeo zamišljati kako bi izgledala situacija u kojoj bi ova nesretnica imala i djecu, i tako je nastao lik Fantine.

Za potrebe ove filmske ekranizacije kazališnog mjuzikla 'Jadnici' napisana je i posebna pjesma 'Suddenly', film ima osam nominacija za Oscare, ali Hooper nije ušao u kombinaciju za režiju. Uz vjerojatno poneku tzv. tehničku kategoriju, najviše šansi da uistinu i dobije zlatni kipić ima Anne Hathaway za sporednu ulogu, za koju se ošišala, ekstremno smršavjela, i glumački i pjevački impresivno pripremila. Jedina istinski opasna konkurentica joj je Sally Field, podjednako sjajna, možda i bolja u 'podigranoj' roli Lincolnove supruge, koju gledatelji i neće pretjerano voljeti. Premda je Hugh Jackman dobio Zlatni globus u kategoriji najbolje komedije/mjuzikla, Daniel Day Lewis prejak je kao Lincoln, i favorit je u svim oskarovskim prognozama. No u 'Jadnicima' je zapravo najbolji Russell Crowe kao Javert, u svojoj meko pjevajućoj ulozi policajca i rojalističkog špijuna, koji se ne pita za istinu, već slijepo vjeruje da postoji čast u njegovom okrutnom poslu.

Mjuzikl 'Jadnici' Alaina Boublila (koji je i jedan od filmskih scenarista) i Claude-Michela Schonberga imao je praizvedbu u Parizu 1980, Herbert Kretzmer ga je 1985. prilagodio za engleska i američka kazališta, a prve ekranizacije počele su se razmatrati već potkraj istog desetljeća. I doista, dvije su se i dogodile: prva, s Jean-Paulom Belmondom u ulozi Jeana Valjeana imala je samo lokalni, francuski uspjeh, a druga, u britansko-njemačko-američkoj koprodukciji, s Liamom Neesonom Geoffreyem Rushom i Umom Thurman u glavnim rolama, prošla je osrednje. Treća sreća, 'Jadnici' u produkciji Working Title postižu senzacionalan uspjeh, između ostalog i zato što je režija povjerena Tomu Hooperu, nagrađenom Oscarom za 'Kraljev govor', i to bez obzira što je prije uglavnom radio za televiziju, a nije imao ni osobitog kazališnog iskustva. No vjerojatno je to upravo i presudilo, jer se želio postići što veći odmak od scenskog predloška. Iako 'Jadnici' nose i određenu teatralnost, vizualno su fascinantni, a glumci doista pjevaju na setu – a ne naknadno u studiju za sinkronizaciju – što daje snagu, intenzitet i boju glumačkim ostvarenjima, a sve to pak zajedno izuzetno doprinosi uvjerljivosti cijelog filma.

Hooper ne bježi od romantičarskog Hugoovog postupka, ali i svjetonazora: tako su npr. dickensovski okrutni i realistično prikazani Thenardierovi, koje sjajno tumače Sasha Baron Cohen i Helena Bonham Carter, ujedno i jedini likovi koji imaju smisla za humor, a i sami su pritom smiješni. Preostali su crno-bijelo raspoređeni u pravoj viktorijanskoj priči, punoj nade i sentimentalnosti, o okorjelim zlikovcima, 'palim' ženama, nesretnoj siročadi i socijalnoj nepravdi. I premda je Javertov lov na Jeana Valjeana konac koji veže cijelu priču, unutarnje tkivo ovog romana i mjuzikla čine zapravo ljudi koji su izdajice svoje klase: dok je npr. Javert iz radničkog miljea, ali korumpiran kao fanatični sluga vladajuće klase, student Marius našao je spas u napuštanju svoje aristokratske obitelji kako bi se pridružio revoluciji koja je tražila politički glas za sve građane Francuske. No, iznad svega, i kroz glazbu punu iskrene strasti, 'Jadnici' su priča o ljubavi koja nas može promijeniti, o nužnosti da se borimo za socijalnu pravdu i, najvažnije, o nadi koja mora ostati živa i u najgorim uvjetima. Zvuči romantičarski naivno? Naravno, ali gledajući i slušajući 'Jadnike', od ovih ideala jednostavno ne želite odustati.