U rukama redatelja Tarsema Singha Dhandwara ('Besmrtnici') Snjeguljica je od krhke princeze postala hrabra žena ratnica kojoj nije ni na kraj pameti da nasjedne na trik s otrovnom jabukom. Već je iz tog detalja prilično jasno da se Singh nije doslovno pridržavao originalne priče već ju je, barem u intenciji, nastojao ispričati iz druge perspektive te, unatoč tome što je vrijeme radnje daleka prošlost, osuvremeniti i približiti današnjem gledatelju. Obje ideje su odlične, ali u obje je gotovo potpuno promašio.

Na samom početku filma Tarsem uvodi kao naratoricu Snjeguljičinu zlu maćehu, za razliku od standardne verzije bajke u kojoj je je pripovjedač sveznajući, sveprisutni narator, međutim, nakon prvih desetak minuta taj, u osnovi zanimljiv, koncept dekonstrukcije bajke ostaje 'zaboravljen' i od stvarne promjene perspektive ne ostaje praktički ništa.

U Tarsemovoj verziji 'Snjeguljice' dodatan je naglasak stavljen na teško stanje u kraljevstvu, koje je zahvatila duboka ekonomska (i moralna) kriza: stalno povećavanje poreza, trošenje državnog novca u vojne svrhe (odnosno u obranu od fiktivnog neprijatelja). Također, film se iz vrlo suvremene perspektive bavi motivom opsjednutosti ljepotom i vječnom mladošću, zbog koje su se mnogi spremni podvrgnuti nezamislivim užasima, kao i imperativom 'dobre udaje'. No sve te relevantne teme i motivi redatelju služe isključivo kao podloga za plasiranje više ili (najčešće) manje uspješnih fora. Pritom, njegov smisao za humor, često na granici sarkazma, ni izdaleka nije prilagođen dječjoj publici - to je humor koji mogu razumjeti samo odrasli, a oni teško da su ciljana publika 'Snjeguljice'.

Poznat kao redatelj zaokupljen vizualnom raskoši, Singh ovom prilikom ni na tom planu nije do kraja postigao cilj jer, osim raskošnih kostima, film baš i ne obiluje spektakularnim scenama; čak i završna plesna točka, koja je očita posveta Bollywoodu (Singh je rođenjem Indijac), djeluje prilično skromno i za bollywoodske standarde, a kamoli za holivudsku A-produkciju.

Julia Roberts rutinski je odradila svoj glumački zadatak. Prava šeteta, jer koncept gotovo simpatične manipulatorice i zlice uopće nije bio loš, no scenarističko vrludanje ukinulo je mogućnost da to bude stvarno dobra rola. Mlada Lily Collins solidna je kao Snjeguljica koja se od povučene i krhke klinke pretvori u Brucea Leeja, a Armie Hammer povremeno je šarmantan kao pompozni princ Alcott, no prilično se osramotio u scenama u kojima glumi začaranog blesana.

Singhov film ostavlja dojam djela prepunog nerealiziranih potencijala, prava je šteta što redatelju nije pošlo za rukom iscijediti malo više iz ovog projekta.