To što je proljetos ušao u sedmu deceniju života nije naravno bio nikakav razlog da Chris Rea uspori svoj ubitačan (i diskografski i koncertni) tempo. Ako ga u tome nije zaustavila opasna bolest, neće valjda ni nekakva kalendarska formalnost (Rea je rođen 1951. u Middlesbroughu). Naime, nakon što mu je 2001. dijagnosticiran pankreatitis, Rea je morao na operaciju koja mu je davala 50 posto šanse za preživljavanje, a tada se, kako kaže, sam sebi zarekao da će se, ako se izvuče, vratiti svojim blues korijenima. Bogovi rocka (i bluesa naravno) prihvatili su ponudu i Chris Rea je u 50. dobio novi život, i bukvalno i u glazbenom smislu. Analogija s legendarnim Robertom Johnsonom, koji je na 'Raskršću' prodao dušu vragu u zamjenu za umijeće bluesa, podrazumijeva se sama po sebi.

Uslijedila je prava eksplozija kreativnosti koja je započela dvostrukim 'Dancing Down The Stoney Road' iz 2002, pravom, škripavom old school blues pločom, da bi kulminirala sumanutim, preopsežnim, ali na momente briljantnim 11-erostrukim (!) box-setom 'Blue Guitars' (2005), koji je sadržao 137 originalnih pjesama podijeljenih u tematske odjeljke/diskove (Delta odnosno Memphis, pa New Orleans, teksaški, čikaški, keltski, gospel, country i ini blues). Ali ni tu očito nije rekao svoje zadnje u odabranom žanru pa je, vjerojatno ohrabren sjajnom koncertnom recepcijom svog novog/starog stila (koji, što jest jest, uživo zvuči besprijekorno, što smo i sami mogli posvjedočiti u ožujku 2008. na Zagrebačkom velesajmu), hrabro nastavio dalje.

I tako, nakon desetljeća bluesa, evo njegovog novog divot-izdanja, samog po sebi ne toliko zanimljivog kad ne bi dolazio u fensi varijanti u kakvoj već dolazi. Imamo, dakle, 'obični' jednostruki album, tek na momente zanimljivu, nešto glasniju varijantu glazbeno i tematski manje-više istog onoga što Rea gudi od početka stoljeća – savršeno odsvirano, žanrovski kompetentno i korektno producirano, ali, brate, dosadno za poludit. I naravno, lišeno onih strahovito cool and catchy, tipično 'zimskih' (u kojima doduše često zna pjevati o ljetu i plaži) klasika a la 'Looking For The Summer' ili 'On The Beach' (sic!). Tek toliko da valjda pokaže da još može, Rea je ubacio zaraznu 'The Chance Of Love', apsolutno dostojnu 'predbluzerskog', hitoidnog Chrisa Reae.

No prave stvari i apsolutno iskupljenje  projekta kriju se tek na box-set izdanju (na britanskom Amazonu tek neznatno skupljem), koje sadrži tri CD-a i dva DVD-a, pa tu, osim samog albuma, imamo i dva dugometražna filma (jedan o borbi s bikovima, drugi nešto o 'potrazi jednog čovjeka za istinom na putovanju u Firencu' bla bla...) koja je režirao sam Rea, kao i oba pripadajuća soundtracka. Filmove nismo gledali, a poučeni ne pretjerano ugodnim iskustvom nakon 'La Passionea' iz 1996, za koji je Rea napisao scenarij, ali i sjajan, sjajan soundtrack (tamo je i savršena 'Girl In A Sports Car'), najvjerojatnije ni nećemo. No popratna glazba, ovaj put kompletno instrumentalna i bez vokala (osim u jednoj jedinoj pjesmi, završnoj 'Somewhere Between The Stars'), na momente je zaista impresivna. Soundtrack matadorskog filma je očekivano umočen u flamenko, sve 'pikava', žalobna akustična gitara i povremeni diskretni gudači, a odsviran virtuozno i s nekim magičnim, mračnim twistom – komentari korisnika/kupaca na Amazonu kažu i da je i sam film ubitačno mračan.

Treći disk je (logično) sasvim nešto treće, jedva polusatni, iznimno harmonični (i ne samo zbog 'neumjerene' upotrebe harmonike), prašnjavi instrumentalni widescreen blues s orkestracijom i dalekim prizvukom Morriconea, i ponovo vrlo efektan. Zaključak je krajnje jednostavan – Chrisa Reau nikada nije pametno podcijeniti, jer i kad je naizgled na koljenima, taj uvijek ima još ponekog asa u rukavu...

OCJENA: 7,5 / 10

Izdavač: RHINO