Četvrti album nekada najrazvikanije skupine najvećih 'čuda od djece' s gitarama konačno je u prodaji – Arctic Monkeys više nisu klinci, no imaju li na ovom novom, četvrtom albumu energiju kakvu fanovi očekuju još od prvijenca?
Ponekad jednostavno nasjednemo na priče zato što istinski želimo vjerovati u njih. Pa kada se uoči izlaska 'Suck It And See' pričalo o tome da će ovaj album biti konačni, dugo očekivani povratak zvuku, stilu, atmosferi i lirici revolucionarnog prvijenca 'Whatever People Say I Am, That's What I'm Not', slavilo se iako se znalo da grom uistinu rijetko pogađa u isto mjesto. Ako i pogodi, pogodi odmah, jedan za drugim, no čim se dopusti mladim gromovima da zastanu, razmisle i pokušaju se igrati drugim idejama, jasno je da je povratak na početne pozicije nemoguć.
Vrijeme ide, godine se množe, interesi se razvijaju, a Alex Turner i ekipa više nikada neće imati devetnaest godina. Zbog toga novi album nije i ne može biti izravni nasljednik svijeta uglazbljenog na 'Whatever People Say I Am, That's What I'm Not', baš kao što su se njegovi nasljednici 'Favourite Worst Nightmare' i 'Humbug' doslovno trudili raščistiti s hypeom koji su stvorile pjesme s briljantnog prvijenca. Drugim riječima, dečki koji su se proslavili pjevanjem o modernoj urbanoj Britaniji, odrastanju u svijetu vrućih djevojaka na plesnim podijima, toplih kebaba nakon subotnjih izlazaka, alkoholom usijanih glava gradskih frajera i noćnih policijskih patrola sa zagrijanim pendrecima, a sve to u paketu s post-Clash gitarama i duhom nove mladalačke punk revolucije, proteklih su pet godina proveli inspirirani grungeom i kljucanjem nad oglodanim lešinama pustinjskog rocka.
Ipak, pet godina nakon prvijenca Arctic Monkeys se dijelom jesu vratili širim masama prihvatljivijim poppy zvukovima, ali samo dijelom – 'Suck It And See' bliže je izvornoj energiji gitarističkog popa nego što su to bili prethodni albumi, ali je opet i posve drugačiji. Srećom, jer rekreirati danas moć 'Whatever People Say I Am, That's What I'm Not' zvučalo bi kao neprirodne karaoke, dok 'Suck It And See' zvuči kao sasvim dobar pop-rock album.
Pa ako vam je to dovoljno, a s obzirom na kvalitetu materijala trebalo bi biti, provjerite kako se duh Phila Spectora udružio s britanskom gitarijadom i stvorio neke sasvim lijepe primjerke polubaladnog džuboksa, kao što su 'She's Thunderstorms' i 'Piledriver Waltz'. Melodični, osunčani pjevni refren 'The Hellcat Spangled Shalalala' susreće mračne rifove 'Don't Sit Down 'Cause I've Moved Your Chair' i sve se nekako vrti oko tog susreta tmurnog autizma i vedrog plesnjaka, no to je sasvim dovoljno da Arctic Monkeys dobiju novi vjetar u leđa pa dobrano rashlade, ali u isto vrijeme i zagriju ljeto onih koji umjesto housea na Zrću biraju trzalice i žice u slušalicama svoje sobe.
Ocjena: 7 / 10
Izdavač: Domino
