Svatko tko je 2009. bio uz kompjutor i koristio ga za nešto više od pornografije, klađenja i skupljanja virusa – recimo, za glazbeni odgoj – morao se susresti s ovim fenomenom iz Cape Towna. Negdje krajem godine, Die Antwoord je povjerio režiju svog spota za singl 'Enter The Ninja' Robu Malpageu, koji je savršeno bizarnu retro-rave himnu popratio savršeno bizarnim spotom i stvorio viralni hit čiji je uspjeh rušio servere, unikatni umjetnički paket koji je južnoafrički trojac lansirao u glazbene superzvijezde cyberspacea dokazujući po tko zna koji put da je za generaciju 21. stoljeća Web apsolutni poligon za put do slave.

Kome trebaju tradicionalne metode diskografske mašinerije, kada imaš talent i modem?

Ninja, Yo-Landi Vi$$er i DJ Hi-Tek praktički su preko noći postali ikonama s moćnim sljedbeništvom – prigrlili su ih svi od rap-rave zajednice koja se taman tada počela buditi u modernim inovacijama kalibriranoj nostalgiji za devedesetima, preko hipstera koji su se zaljubili u još jedno ime koje nije dostupno izvaninternetskom mainstreamu, a potom i izvaninternetski mainstream, kojim su poput epidemije raširili do tada ne postojeće pojmove, kao što su 'Zef' i potreba za listanjem rječnika afrikaansa. Internet je, ukratko, moćna stvar. Ako znate kako ga koristiti i ako zajednici uštekanih imate što za ponuditi.

A Die Antwoord su imali i pregršt toga, ne samo kao jedinstvena glazbena pojava, već i kao audio-vizualni performing arts paket sastavljen od zvuka i slike, spotova, koncerata, fotografija, Web instalacija... Nije čudo što su u samom startu postali dio arty-alter-scene u rasponu od Harmonyja Korinea (koji je s njima snimio kratki film 'Umshini Wan'), preko članova 'Jackassa' (koji su flomasterima ispisivali ime benda na svojoj koži) pa sve do trenutačno neviđenog razvikanog 'Facebook milijardera' i umjetnika Davida Choea, koji ih je na turnejama počeo pratiti kao celebrity bubnjar. Ukratko, nakupili su pravu vojsku slavnih fanova koji su ih izveli iz cyberspacea i uveli u prvi ligu – do te mjere da sada, s novim albumom 'Ten$ion', nastupaju u showovima poput onog Davida Lettermana.

'Ten$ion' je korak naprijed u odnosu na njihov lansirni album '$O$' (uključujući i apgrejdanu verziju izdanu godinu dana nakon izvornog prvijenca, kompromis za Interscope Records koji su lani napustili tražeći i vraćajući privremeno izgubljenu kreativnu slobodu), a iako i dalje zadržava mnoge elemente klasičnog hip hopa (najbolji primjer je prvi, kontroverzni singl 'Fok Julle Naaiers' s briljantnim sempliranjem Mikea Tysona), novi uradak odlazi još više u rejverske dubine, iako u konačnici ostaje klasičnom zbirkom pogodaka i promašaja.

Zapravo, 'Ten$ion' donosi sve što se od Die Antwoord u 2012. može očekivati da će donijeti – još istoga, ali u malo drukčijem, skupljem ruhu. Ovdje ćete naći pregršt oružja za dodatno iritiranje indie i komercijalne kritike koja se taman ponadala da je Adele spasila tradicionalnost glazbenog pejzaža; Ninja i Yo-Landi napadaju svojim naizgled agresivno banalnim, ali bolno rasplesanim i katkad rubno novelty klupskim bombama koje ne možete izvući iz uha, ali kada se jednom ugodno smjeste u njega, nemate potrebu niti pokušavati.

Poput genijalnog novog singla 'I Fink U Freeky', koji na možda najbolji način podsjeća na to što se misli reći s pojmom rap-rave, ali i na to koliko su bolji kada rave dominira nad rapom. Na primjer, 'Hey Sexy' svakako je u sjeni inovativnih hangarskih epika tipa 'Baby's On fire'. Šteta je samo što takvi plesni eksperimenti pripadaju manjini u odnosu na standardne hip hop klišeje. I da, u godini u kojoj dubstep dominira čak i dodjelom Grammyja, logično je da ćemo pronaći i njegove utjecaje, u oba nastavka 'Never Le Nkemise'.

Die Antwoord danas zvuče bogatije, produciranije, veće i ambicioznije nego ikada – što je logična posljedica izlaska iz južnoafričkih sobica i ulaska u prvu ligu. Ali čak i ako se izgubio dio demo šarma, ludilo je preživjelo. 'Zef' nije za svakoga, ali ako jest za vas, onda znate o čemu govorim.

Ocjena: 7/10

Izdavač: Zef Recordz