Veselje na Jarunu krenulo je već u popodnevnim satima, kad je više tisuća fanatika popilo (i prosulo) hektolitre piva tijekom veselice američkih keltskih pankera Flogging Molly. Na World Music pozornici naslijedio ih je Bombino, cijenjeni tuareški gitarist čiji je album 'Nomad' producirao upravo Dan Auerbach iz The Black Keys, a njegovo lepršavo ubrzavanje tradicionalne afričke glazbe kroz neprekidan funky trans razigralo je izbjeglice s Flogging Mollyja.

Iznenađujuće intrigantne nastupe pogledali smo na Hidden Stageu, na kojem su prvo nastupile Žen, mlade nade domaće svemirske pop buke, pod kupolom natkrivenog prostora zvučeći znatno bučnije i punokrvnije nego u ranijim navratima. Živahnosti nije nedostajalo ni tijekom nastupa slovenskog repera i producenta N'Toka - fanovi iz susjedne države zazvali su ga slovenskom himnom, a on im je uzvratio briljantnim freestylerskim rešetanjem praćenim korijenskim hip hop beatovima s modernim ukrasima.

Na glavnoj pozornici u međuvremenu su zasvirali Australci Wolfmother pokušavajući i akustički i vizualno rekonstruirati ranu eru hard rock psihodelije, referirajući se na bendove poput Led Zeppelin, Deep Purple ili Cream. Na trenutke im to polazi na rukom, no materijal s aktualnog albuma 'New Crown' ipak se činio malo previše razvodnjen za festivalsku svirku. Sličan nesporazum s festivalskim karakterom koncerta dogodio se tijekom nastupa londonskih indie rokera Bombay Bicycle Club, čije su tople i predane pjesme praćene lucidnim projekcijama na videozidu patile od prilično suzdržane izvedbe.

Sviraj to glasnije, Dan

Nekoliko mjeseci nakon izlaska aktualnog albuma 'Turn Blue' i dalje se lome koplja oko aktualnog stilskog usmjerenja najpopularnijeg garažnog blues rock benda današnjice. Velikom broju starih obožavatelja nikako ne sjeda smirenje tempa i zaokret Dana Auerbacha i Patricka Carneya ka soulu, iako je riječ o podjednako važnom izvoru rock glazbe kao što je i blues. Novostečeni fanovi pak ne mogu pojmiti garažnu fazu benda koji i danas, unatoč činjenici da Auerbach producira sve živo od Dr. Johna do Lane Del Rey, tehničkom savršenstvu pretpostavlja dobru vibru i osjećaj spontanosti na bini.

No problem nastaje kad taj feelgood pristup treba preseliti pred više desetaka tisuća ljudi na open air festivalu. Iako se jasno vidjelo da Auerbach i Carney, praćeni dvojicom pouzdanih session glazbenika i ukrašeni spektakularnom vizualnom kulisom, rade sve kako treba, veći dio koncerta The Black Keys proveli smo kružeći u potrazi za mjestom upijanja njihove neosporne energije s izvora američke tradicionalne glazbe. Pronašli smo ga tek na samom kraju redovnog seta, kad su zasvirali aktualni singl 'Fever' i ponajveći hit benda 'Lonely Boy'. Do tada prilično komorni i samozadovoljni koncert kao da je prodisao, pa je dvadesetominutni bis došao kao neka vrsta iskupljenja za strpljive fanove, koji se svakako nadaju još jednom ukazanju zvijezda u nešto intimnijem ambijentu, s znatno konkretnijim zvukom.

Točku na 'i' ove festivalske večeri na Hidden Stageu stavili su još jedni Australci koji zazivaju duhove prošlosti, no na znatno promišljeniji način od spomenutih Wolfmother. Jagwar Ma su tijekom 45-minutnog nastupa pokazali da zvuk ravea s prijelaza osamdesetih na devedesete, koji su najviše proslavili Happy Mondays, ima i te kakav retro chic potencijal. Oblak delaya koji pliva nad repetativnim melodijama trojca iz Sydneyja još jednom je pokazao da se Down under radi najbolja psihodelija te nas konačno katapultirao u kišnu zagrebačku noć. Nadamo se da će se do sutra razići oblaci…