Zadnjih pet godina živimo u nemilosrdnom revivalu osamdesetih, ali svake godine on poprimi nove razmjere i uđe u nove sfere eksploatiranja prošlosti po receptu sadašnjosti. U glazbi, korištenje moderne tehnologije za simuliranje zastarjele analogije i digitalije uvijek mora rezultirati nečim drukčijim od izvornika koji je svoju 'soniku' temeljio na onome što je tada bilo na raspolaganju. Utoliko cijeli taj novi electro/electro pop trend nije toliko zamoran u onim slučajevima kada produkcija zna što radi, tj. kada zna kako pomiješati prošlost s prezentom, smućkati koktel od već sto puta prežvakane formule i zeitgeistea 2009. godine.

Drugim, malo jasnijim riječima, electro pop koji rade Black Eyed Peas daleko je bolji od, recimo, popularnih debilana Lady GaGa i njezina recepta 'gledaj me mama kakvu imam guzicu i kako pretvaram materijal jedva dostojan B-strana Pussycat Dolls u globalne hitove iako nikome normalnom nije jasno zašto', i pri tome šeće, ili bolje reći skače i pleše s jedne strane spektra na drugu, donoseći veselu i šarenu, koliko i minimalističnu i tvrdu mješavinu pod jednim zajedničkim nazivnikom electro popa. U nedostatku pametnijeg termina.

A on je ovdje, dakle, uistinu sve i svašta – will.i.am je na vrijeme shvatio da živimo u eri u kojoj je koncept albuma mrtav pa je sastavio ploču, kako je i sam objasnio njezinu strukturu, koja može bez problema funkcionirati neovisno o cjelini, tj. kao kompilacija ne samo pojedinih pjesama, već i kao džungla mikro-komadića, kao materijal za miksanje, igranje, iskorištavanje pojedinih minuta, zvukova, breakova, bridževa & beatova za klupsku razonodu, ali u isto vrijeme i kao roba za okupiranje iPoda, što su itekako uspjeli prvim singlom 'Boom Boom Pow', koji je već devet tjedana prvi na Billboardu!

Drugim riječima, ako je Akon svoj zadnji album opisivao kao 'europski' i 'elektronički', ovi nekadašnji hip hop/hip pop hitmejkeri otišli su korak dalje pa u nekim pjesmama, poput 'I Gotta Feeling' i 'Party All The Time', zvuče kao bootleg mješavina američkih vokala i njemačkih klupskih, electro instrumentala, ravno iz dubine berlinskih klubova.

Pristup electru je, dakle, itekako raznolik – 'Rock That Body' zvuči kao razvodnjeni Daft Punk, ali je i dalje jako šarmantna osunčana poskočica; 'Meet Me Halfway' dolazi ravno iz svijeta 80's šansona i jedna je od najboljih vokalnih 'ekskurzija' u koju se Fergie ikada upustila, a slični emocionalni učinak ima i jednako melankolična 'Alive'; posve drukčija energija, ona jamajčanskog hedonizma, dolazi s 'Electric City, masnim dancehall minimalizmom u maniri Buga bez distorzije...

Naravno da BEP i dalje ima svojih kolosalnih mana. Prije svega, ostao je šareni cirkus za djecu, tekstovi kakve može napisati i retardirani gnu u snu, plus pokoje zlostavljanje autotunea, uporaba idiotskog anagrama u naslovu (ako niste znali, The E.N.D. znači 'The Energy Never Dies' – ajde de, moglo je i gore, pogledajte samo naslov zadnjeg Flo Ride...), jedno promašeno kvazi-post-punk sranje 'New Generation' i jedna neizostavna hipi angažiranost, koja ovog puta dolazi u formi banalne 'One Tribe'. 'Where Is The Love?' bio je masterpis, ali nakon Willova aktivizma za Obamu i pisanja pjesama kakvih se ne bi postidjeli ni prvoborci koji su spjevali ode Titu, ovaj dio njihova opusa postao je... u nedostatku drugog termina, recimo 'preljigav'.

Ali u globalu, ovo je dosta dobar pop album koji pametno cijedi naslijeđe osamdesetih za nešto novo i razigrano u nula-nultima. Ljeto dolazi, trebat će nam ovakvih stvari.

Ocjena: 7/10

Izdavač: Interscope