Svoju showbiz karijeru možda i jest započeo kao glumac koji se tek kasnije uhvatio mikrofona, ali posljednjih desetak godina savršeno balansira glumu u TV serijama i velikim komercijalnim kino-hitovima, šljaku u nimalo komercijalnoj niši ritma & rime i nemilosrdni politički aktivizam koji ga je jednom odveo i iza rešetaka. Masa ga tako možda i zna kao lice iz filmova 'The Italian Job' i 'The Hitchhiker's Guide to the Galaxy', no pravi fanovi ne sjede u kinu, već ne vade slušalice iz ušiju, poznavajući Mos Defa ne toliko po licu, koliko po zaraznom nazalnom vokalu. Drugim riječima, svoje prave fanove Mos Def ima upravo u hip hopu.

Što je dodatno čudno ako znamo da su, unatoč tome što slovi za jednog od ponajboljih MC-a današnjice, njegova zadnja dva solo albuma bili ili potpuni debakl ('The New Danger') ili tek prosječna kompilacija eklektike ('True Magic'). Briljantan MC bez ijednog istinski briljantnog albuma, indie rap ikona koja na svoje albume natruca sve od rock and rolla preko tzv. world musica do psihodelije. Rijetko s pretjerano pozitivnim rezultatom.

Do sada. Stoga je 'The Ecstatic' njegov najzreliji i najbolji solo album u zadnjih deset godina, a iako je u svojoj šarenosti i eteričnosti ponovo često udaljen od klasičnih rap formula, nije izgubljen u jadnoj produkciji, napornim mantrama i raskoraku ideja i realizacije, već elegantno miješa sve na potezu od New Yorka do Bliskog istoka i Brazila, ostavši pri tome s obje noge u hip hop grooveu koji vozi i vozi i vozi...

Dvije i pol godine nakon bezveznog 'True Magic', 'The Ecstatic' nije samo podsjetnik na to kako Mos Def može zvučati kad je u formi, nego i kad se okruži dobrim producentima kao što su Madlib i njegov brat Oh No, zaduženi za podosta materijala, uz malu pripomoć J Dille, Mr. Flasha, pa čak i Chada Huga, druge i manje slavne, ali jednako genijalne polovine produkcijskih ikona The Neptunes.

Start s gitarističkim loopom u 'Supermagic' može malo uplašiti one kojima se od otužnog kvazi-nu-metala 'The New Danger' dizala kosa na glavi, no već 'Twilite Speedball' vraća nadu svima koji su uživali uz 'Black On Both Sides', kao fini, pošteno prljavi 'uvod' u 'Auditorium', duet s legendom Slickom Rickom, društveno-političku razglednicu koliko i odu vlastitim lirskim vještinama.

Natruha politike ima još, recimo u 'bliskoistočnoj' minijaturi 'Wahid', sa stihovima o vojnicima, gangsterima i sudnjem danu čiji su put popločali američki ratovi, baš kao što unutarnjih rap ratova i vječne borbe protiv seronja s mikrofonima ima i u drugim postajama albuma, poput bizarno plesne 'Quiet Dog Bite Hard', koja na trenutke zvuči kao bootleg Outkast i Mos Defa, s malo The Sugarhill Gang ubačenih u smjesu.

'No Hay Nada Mas' donosi raspjevanog Mos Defa, na španjolskom jeziku (svakako bolje od raspjevanog Mos Defa na engleskom jeziku u 'Pistola'), a atmosferu tvrđeg uličnog materijala uvode biseri kao što su epska 'Life In Marvelous Times' i soulom obojeni duet sa starim partnerom Talibom Kwelijem u 'History'. Soula ima u šleperima i u 'Roses', duetu s Georgiom Anne Muldrow, dok je zatvaranje bizarno oslonjeno na jednako bizarni, ali sasvim ugodni disco-samba-funk 'Casa Bay'.

Nije baš album s kojim ćete tulumariti na plaži, ali za introspektivno cimanje u hladovini i misaoni odmor, uz 16 stvari koje zajedno zvuče kao nečije razigrano i žešće nadimljeno džemanje na probi, i više je nego dobrodošao.

Ocjena: 8 / 10

Izdavač: Downtown