Sjećate li se nekog rock koncerta na kojemu djevojke kruže prodajući ruže? Netko će vjerojatno cinično dometnuti da su u pitanju ostaci s neke izložbe cvijeća kakvima je Boćarski dom obično domaćin. No i taj detalj oslikava koliko se ljubavi i topline širilo prostorom dosad vrlo rijetko korištenim u koncertne svrhe, koji je u nedjelju navečer ispunilo gotovo 3000 posjetitelja.

Otkud toliki ljudi na koncertu jednog intimnog, jednostavnog i ne odveć zvjezdano orijentiranog benda? Pitali smo se to prije tri godine, kad je The National prepunio klub Pauk i dao novu dimenziju eksponencijalnom gomilanju posjetitelja koncerta (s tek stotinjak na prvom koncertu 2004. do tisuću i pol 2007).

Ništa pametniji nismo ni nakon sinoćnje masovke – je li to zavodljiv bariton Matta Berningera, hermetičan, a opet bogat zvuk ili prirodnost i opuštenost benda koji napokon uživa u zasluženoj popularnosti? Bilo kako bilo, 'nacionalisti' su uspjeli izgraditi kućicu u srcima zagrebačke publike baš kao svojedobno bendovi predvođeni puno karizmatičnijim frontmenima poput Iana Curtisa, Nicka Cavea ili Milana Mladenovića.

A večer nije tako obećavajuće počela. Ako koncert u Zagrebu ne kasni zbog publike koja se pojavljuje kad joj padne na pamet, onda kasni zbog benda. Bend pak kasni zbog graničnih formalnosti (ako dolazi sa zapada) ili zbog mamurluka (ako dolazi s istoka). The National je stigao u Zagreb s četiri sata zakašnjenja, oprema manje od tri sata prije projiciranog izlaska na pozornicu, a razlog su ovoga puta bili temeljiti mađarski carinici koji su kaznili bend sa 3000 eura zbog propusta u papirologiji.

Tako se oko Boćarskog doma u 20 sati (kada je bilo najavljeno otvaranje vrata) stvorila nezapamćena gužva, a da bend nije ni započeo tonsku probu. Red od stotinjak metara kretao se puževim korakom, pa polovica posjetitelja nije ni ušla u dvoranu prije početka nastupa benda Phosphorescent, zaduženog za zagrijavanje publike.

Ni unutra stvari u početku nisu baš dobro funkcionirale: redovi za ulazak ubrzo su postali redovi ispred kemijskih WC-a. No kad su se svi smjestili i obavili fiziološke potrebe, prostor se ispostavio kao izvrsno rješenje za koncerte srednjeg formata (veće od Tvornice, a manje od Male dvorane Doma sportova, recimo), s prozračnom unutrašnjošću, vrlo dobrom akustikom i ironičnim kontekstualnim zaokretom u vidu velikog hrvatskog grba iznad pozornice.

Večer je oko 22 sata svojim nježnim alt countryjem otvorio Phosphorescent, čiji album 'Here's to Taking It Easy' visoko kotira na ovogodišnjim indie ljestvicama. Čupavo društvo predvođeno masivnim frontmenom Matthewom Houckom odsviralo je pedesetak minuta novog i nešto starijeg materijala koji je fino legao nakon sat vremena kotrljanja u redu. Do završnih 'Reasons to Quit' i 'Los Angeles', bend je uspio dobiti publiku na svoju stranu, no ipak se osjećao uobičajen sindrom 'indie predgrupe' – potreba za manjim prostorom i intimnijim kontaktom s publikom.

Oko 23.15 pali se diskretna rasvjeta u smjeru videozida, a The National nas uvodi u krasnu večer baladom 'Runaway' s novog albuma. Da se ne bismo odmah previše raspekmezili, kreće 'Anyone's Ghost' i sve je na mjestu. Pulsirajući bubanj, prozračne gitare, klavijature koje podebljavaju zvuk rjeđe od puhačkog dvojca, što ga čini znatno organskijim – sve je to fina tapeta za Berningerov jedinstven glas, kojemu dodatnu širinu daje izvrstan razglas.

Podvriskivanje iz raspoložene publike stvara dojam kao da smo na nekom zametnutom koncertu Beatlesa, pa se set lista, u dlaku identična kao na dosadašnjem dijelu turneje, kotrlja uz stalne emocionalne klimakse. 'Bloodbuzz Ohio' (uz sočnu psovku rodne im američke države), 'Slow Show', 'Conversation 16', 'Apartment Story'… što god svirali, zborno pjevanje je neizbježno, no osjećaj je daleko intenzivniji od pukogdéjà vuana koncert prije tri godine.

Spuštanje lopte s 'England' i odšarafljena verzija 'Fake Empire' dovode nas do manipulirane slike skandirajuće mase na platnu, prilično originalnog ironiziranja bisa. Za bonus dobivamo 'Start a War', koncertne favorite 'All the Wine', mahnitu 'Mr. November' te posebno moćnu verziju 'Terrible Love'. Večer zaključuje potpuni šok u vidu potpuno akustične verzije 'Vanderlyle Crybaby Geeks', koju sviraju i pjevaju skupa s publikom, bez korištenja razglasa.

The National je na svom profilu na Twitteru opisao koncert kao 'najbolji i najglasniji na turneji'. Ako je tako, možda je bolje ne razmišljati o razlozima njegove enormne popularnosti i činjenice da je Boćarski dom jučer bio who is who zagrebačkog kul miljea. Neka oni nama samo dođu opet.