Tko danas zapravo sluša Backstreet Boyse? Ne stvarno, tko to čini temeljnu skupinu fanova jednom kada boy bend odraste, a pri tome ne postane ni Robbie Williams ni Justin Timberlake, već ostane relativno vjeran onome što ga je proslavilo, uz obavezni update, naravno, ali ne i značajniju revoluciju zvuka i imidža. Jesu li osuđeni na sudbinu, kao glavni lik u onom groznom filmu s Hughom Grantom i Drew Barrymore ('Music And Lyrics'), pjevanja ocvalim domaćicama kojima je slušanje glazbe iz mladosti ujedno i jedini iole opipljivi dodir s istom, sa sretnim vremenima u kojima su jedine brige bile zadaća i dobro odrađivanje poljubaca u parkiću iza škole, a ne krizni porezi, računi za struju i šlapa nadrkanog supruga?

Na to vam pitanje ne mogu dati odgovor, ali mogu na to jesu li Backstreet Boysi barem pokušali, kao kolektiv, do danas postati Justin i Robbie, tj. reinkarnirati svoje karijere u tzv. cool pravcu? Pokušali jesu, svakako, ne previše, ali malo – no jesu li uspjeli i u tom malom koraku za čovječanstvo, ali velikom za grupu koja je danas, nakon očito definitivnog odlaska Kevina Richardsona, spala na četverac s prosjekom starosti od 30 godina, što je puno više od prosjeka koji su imali kada su uveseljavali milijune 12-godišnjakinja na cijeloj planeti? Budući da danas neke nove 12-godišnjakinje imaju neke nove heroje, recept za pomak glasi: dobiti te nove heroje, raznorazne Lady GaGove i Tipejnove na svoj album.

'This Is Us', doduše, nije ugostio Lady GaGu, kako se najavljivalo, ali jest uposlio njezina proslavljenog producenta RedOnea koji je iskrcao tek dvije old-school-BB pjesme 'Straight Through My Heart' i 'All of Your Life (You Need Love)', prvu kao zaraznu pop konfekciju, a drugu kao nešto zanimljiviji electro-pop-house.

T-Pain je također ovdje, ali umjesto da stalno zavija na Auto-Tuneu u laganiniju 'She's A Dream', puno je skromniji studijski gost (koji nagazi na mašinu tek u finalu pjesme), iako stvar zadržava osnovu tipejnovskog eteričnog R&B-ja. Onda kada ih Max Martin, legenda koja ih je stvorila, baš kao i Britney i cijeli teen pop devedesetih, ne vraća u prošlost velikom, uistinu dobrom pop pjesmicom 'Bigger', R&B ostaje okosnicom cijele priče o povratku Backstreet Boysa, bilo da je riječ o 'klasično modernom' R&B-ju i plesno-baladnoj digitaliji, bilo da odlaze u 4-to-the-floor varijante.

Usherov duh izbija iz svake sekunde 'If I Knew Then' i 'This Is Us', no ako se sjetimo da danas R&B jest novi pop, nije čudno da su se i momci okrenuli receptu koji ganjaju i svi ostali željni radijskih šihti i prvih mjesta top ljestvica; dovraga, čak i onda kada upregnu Pitbulla u bonus pjesmi 'Helpless' ne zvuče ništa radikalnije, tek kao pop-R&B s malo Latino repanja i previše nepotrebnog Auto-Tunea, bez hrabrosti ulaska u teren reggaetona, čime bi svakako malo scimali učmalost polovine materijala.

Ali 'This Is Us' u konačnici nije ni Mr. Hudson ni Keri Hilson, ni Robbie ni Justin. Samo još jedan album Backstreet Boysa, nešto zanimljiviji od onih iz devedesetih, ali svim inovacijama unatoč, ne i spektakularan. Sami si izvažite koliko sve to skupa vrijedi.

Ocjena: 5 / 10

Izdavač: Jive / Menart