Svi znamo da je grime mrtav već posljednjih pet, ako ne i više godina, no malo je tko očekivao da će mu baš njegova najveća zvijezda baciti zadnji grumen blata u grob i potom na njega donijeti uvelo cvijeće. Istina, bilo bi idiotski očekivati od Rascala da i danas radi ono što je radio 2003. godine, s revolucionarnim, genijalnim albumom prvijencem 'Boy In Da Corner', koji je scenu londonskog undergrounda pogurao do mainstreama bez kompromisa bilo kakve vrste. Mnoge su njegove kolege već ranije sagorjele u tom lovu na mainstream, u silnim nemuštim kombinacijama electra, R&B-ja i 'tipejnanja', ostavivši se prošlosti zbog nade u 'bolju budućnost', koja za većinu nikada nije došla.

Posebno bi debilno to bilo očekivati nakon što je Dizzee, uoči izdavanja 'Tongue N' Cheek', objasnio da je prilično 'odrastao' i promijenio se od svojih zadnjih ploča ('Maths + English' već je skretao u drugom smjeru, prije dvije godine), počeo odlaziti partijati na Ibizu pa shvatio da postoji nešto drugo osim pištolja i nasilnog basa – ecstasy i žene koje miješaju meso na house!

Kako bi tek zvučao da je išao na Zrće? Možda bi s parkinga kraj plaže pokupio ponešto finih 'urbanih zvukova' pa bi snimio novu 'šumadiju', veću od one u 'Lucky Star' s Basement Jaxxom?

Zapravo, taj 'rejverski' zaokret nije toliko negativan, jer predstavlja svjetliju stranu novog albuma pa da je samo nastavio onako kako je započeo s 'Bonkers', još bi i bilo zanimljivo, iako, ruku na srce, u toj je stvari Van Heldenova prljava 4-to-the-floor produkcija daleko atraktivnija od MC-jevog infantilnog uzvikivanja u mikrofon. Baš kao što je zatvaranje s 'Bad Behaviour', razornom partijanericom u produkciji nikog drugog do li Tiësta, zanimljiv crossover, ali prije svega zbog glazbe. Dovraga, čak i 'Dance Wiv Me' nije toliko loš, koliko je ta suradnja s Calvinom Harrisom šokirala fanove kad se pojavila kao prvi, ovogodišnji povratnički singl.

Da, pogađate – Dizzee se gotovo posve ostavio produkcije (izuzetak je 'zanimljiva' 'Money Money', koju supotpisuje s Cageom) pa pozvao zvijezde da mu naprave podloge za lirske eskapade, manje-više odmaknute od klasične kvartovske politike njegovih korijena.

Problem nastaje onda kada, baš kao i nekoć njegov bivši mentor i kolega Wiley, Dizzee odluči napustiti formulu uspješno oprobanu u, recimo, razornom kaosu 'Road Rage' (produkcija još jedne ikone, baltmorske gutter legende Aarona LaCratea) pa 'zasvira' R&B-hip hop! Onako, 'po američki', u 'Freaky Freaky' i 'Chillin' Wiv Da Man Dem. Ne pomaže previše ni Shy FX, koji je 'Can't Tek No More' zamislio kao retro 2-step s početka milenija, bez neke pretjerane energije kakva bi se očekivala od potpisa drum'n'bas majstora (iako budi emociju kod nas nostalgičara), a koja nedostaje i lijepo zamišljenom disco-retro raveu 'Dirtee Cash', pjesmi negdje na pola puta između genijalne i užasne.

Pop zaokret grime legendi nije nikakva novost, no problem je što se jedan Tinchy Stryder u pop vodama snalazi nekako zanimljviije i šarenije, a od inovatora i majstora poput Dizzeeja očekivalo se svakako više.

Ocjena: 6 / 10

Izdavač: Dirtee Stank