Nothing's changed, I feel the same, pjevuši Tricky u prigodno naslovljenoj 'Nothing's Changed', a ti stihovi, zajedno sa samim naslovom, dali bi se primijeniti i na cijeli novi album. Što znači i na karijeru bristolskog čarobnjaka u 2013. godini – ništa se, u osnovi, nije promijenilo, jer baš kao što 'Nothing's Changed' zvuči kao da je nastala u 1995, tako već od prve, briljantne pjesme 'Somebody's Sins' fanovi sa svih strana ekvatora urlaju: 'Maxinquaye'!!!

Uključujući samog autora, koji je osobno povukao paralele između prvijenca i svog novog, desetog LP-ja, nazivajući ga 'boljim od Maxinquayea' i albumom na kojem konačno 'radim ono što želim, a to je ono što sam radio na svojoj prvoj ploči'.

Prvi Trickyjev album nakon tri godine pauze i puno godina lutanja po svemu od buke do rock and rolla zvuči točno onako kako su to tražili fanovi njegove rane trip hop faze, baš kao što nova pjevačica Francesca Belmonte neodoljivo podsjeća na Martinu

Tricky nalazi savršen međuprostor za igru između dvije krajnosti, slavljenja ranih dana sjedenja na tronu zadimljene audiomelase i pada na teren poremećenog eksperimentatora koji je u trenucima kreativnog ludila otvore hotelskih soba zatvarao mokrim ručnicima, ne bi li u blizini svojih sinusa zadržao svaku česticu kanabisa. Bolna klaustrofobija i pakleni urbanizam srednje faze ovdje žive tek u natruhama, taman toliko da bi 'False God' bio dobrim dijelom posveta ranim danima, ali u neku ruku i kompilacija svega što je Tricky od 'Maxinquayea' do danas odradio u studiju.

Drugim riječima, 'False Idols' je odličan album. Jedan od onih koji pogađa u nostalgiju, ali i funkcionira kao vozilo 21. stoljeća, taman toliko da popuni prostor koji je godinama ostao prazan, ali i da ne vozi uvijek u rikverc. Postajući sjajan ulaz za neke nove klince, kojima je 'False Gods' sjajan početak istraživanja, ali i idealan način za ozvučiti ljetne večeri, sjedeći na zagrijanom asfaltu uz voodoo repanje i seksipilnu romantiku basa.

A 'False Idols' ima pregršt dragulja koji oslikavaju atmosferu zavodljivih noći, paranoje i pomaknute ljepote, od jedinstvene prigušene euforije plesnjaka 'Nothing Matters' (koji je isto tako mogao ispasti s 'Blue Lines' Massive Attack) i atmosferičnog, eteričnog trip hopa 'Valentine' do moćnih manifesta poput hipnotičke mantre 'Somebody's Sin' i melankolične himne 'We Don't Die', čiji nas naziv podsjeća da se, čak i kada se vozimo u vlaku nostalgije, ne treba bojati za Adriana Thawsa i njegovu (glazbenu) budućnost.

Ocjena: 8,5 / 10

Izdavač: False Idols / !K7