Noelov buran razlaz s bratom Liamom i ostatkom Oasisa u ljeto 2009. davno je prežvakana priča – bend kojem se na bratov poziv priključio početkom 90-ih te postao njegov glavni autor i neformalni vođa odvevši ga do svjetskih stadiona i 70-ak milijuna prodanih albuma tako je ponovo postao samo Liamov, iako s potpuno drugom postavom nego na početku. Dalje su nastavili pod imenom Beady Eye objavivši početkom godine osrednji, oasisovski debi 'Different Gear, Still Speeding'. Inicijalne reakcije bile su povoljne, no stvar se ubrzo ispuhala, što je samo dodatno napumpalo priču o skorašnjem Noelovom debiju – iako formalno pod imenom benda, svima je jasno da se ovdje ipak radi o Noelovoj solo ploči.

Kaže se da je budali i noga u guzicu korak naprijed, pa iako je Noel Gallagher sve samo ne budala, ta bi se tvrdnja itekako mogla primijeniti na njega. Naime, posljednjih je desetak godina njegov bivši bend, iako i dalje komercijalno vrlo uspješan, bio na autopilotu, čemu je i sam Noel poprilično kumovao. Na vrhuncu britpopa smatran najvećim rock autorom svoje generacije (što je, naravno, debelo pretjerano), Noel se s godinama autorski ulijenio, i kvalitativno, ali i kvantitativno, output mu je postao repetativan i nenadahnut, prepuštajući sve više i više autorskog udjela na Oasisovim albumima drugima. U Liamovom slučaju je to još bilo kako-tako objašnjivo (iako mlađi brat sa starijim dijeli slijepu fascinaciju Lennonom), no pjesme ostalih članova (Andyja Bella i Gema Archera) bile su u najboljem slučaju osrednje, a u najgorem grozne.

Dakle, ta nova sloboda, iako inicijalno možda i neželjena s Noelove strane (jer da je bila željena, mogao je davno napustiti Oasis i ne čekati incident koji će preliti čašu ili pak objaviti solo projekt u pauzi između dva albuma Oasisa?), može za njega u konačnici biti samo dobra. Nakon slušanja 'High Flying Birdsa' sasvim je jasno da se Gallagher Sr. preporodio, čak toliko da mu i vokal zvuči značajno uvjerljivije nego prije (OK, možda i stoga što u blizini nema ponekad iritantnog, ali ipak superiornog Liamovog). Oasis se godinama vrtio u jednoj te istoj, preglasnoj i nepodnošljivo kleptomanskoj bitlsovskoj špranci, a solo Noel donosi lepezu zvukova koje dosad nismo mogli čuti ni na kilometar od Gallaghera seniora. Kakav se uopće solo projekt očekuje od gitarista i povremenog vokala jednog žestokog benda? Najčešće to budu neke tihe i hermetične, ispovjedne akustičarske ploče, no ovo je sasvim nešto drugo. Značajno bogatiji instrumentarij, grandiozne orkestracije (kojih je bilo i u Oasisa, ali nikad ovako efektno i s mjerom i razlogom), česti kabaretski duhači i mnoga neočekivana rješenja i ideje, kao u primjerice sjajnom diskoidnom, galopirajućem singlu 'AKA… What A Life!'. I druga dva singla koja su prethodila albumu spadaju među highlighte – bombastična grand balada 'If I Had A Gun' i romantična pseudokoračnica s trubama 'The Death Of You & Me', no na albumu itekako ima još aduta, prije svih 'Dream On', 'AKA… Broken Arrow' ili pak 'Soldier Boys & Jesus Freaks'.

Melodije i dalje vuku na Beatlese i tu Gallagher(ima) očito nema pomoći, a i pretpostavlja se da je to nekako zadano, pa nikoga valjda ne bi više trebalo posebno smetati. A tekstovi? Oni Gallagheru Sr.-u nikad nisu bili jača strana, pa nisu ni sad – sve sama opća mjesta i frazetine, kojih i ovdje ima na bacanje, ali ima i zanimljivih momenata. No Gallagher ponovo cilja na najširi mogući krug publike, pa i taj dio priče u konačnici bude sasvim prihvatljiv.

Za kraj – ne radi se, naravno, ni o kakvom remek-djelu, samo o najboljem albumu Noela Gallaghera u posljednjih 15 godina, još tamo od slavnog, 15-milijunskog Oasisova '(What's The Story) Morning Glory?'. Ima i ponešto zastranjivanja, nije da nema, ali ipak ne dovoljno da se Noelov debi ne proglasi njegovim velikim, trijumfalnim povratkom...

OCJENA: 8,5 / 10

Izdavač: SOUR MASH / UNIVERSAL MUSIC