Slučajni prolaznik' je suvremena i vrlo aktualna 'trodimenzionalna' priča s ruba hrvatskog društva. U njenom središtu nalazi se mladić (Igor Hamer) koji preživljava u Zagrebu skupljajući boce po kantama za smeće. U pokušaju da se izvuče iz začaranog kruga pomaže mu sredovječna konobarica (Elizabeta Kukić) s vlastitim problemima. Ovaj neobičan par pronaći će svjetlo na kraju tunela ili zauvijek ostati u njegovoj tami.

Film je režirao Jozo Patljak, kojemu je ovo redateljski dugometražni igrani prvijenac. Kao producent, Patljak je sa svojom producentskom kućom Alfa film zaslužan za brojne hrvatske filmove, između ostalih to su 'Sami', 'Fine mrtve djevojke', 'Ta divna splitska noć', 'Ničiji sin' i 'Jozef'. U razgovoru uoči zagrebačke premijere 'Slučajnog prolaznika' Patljak nam je rekao nešto o nastanku filma i očekivanjima, poziciji nezavisnog filma u Hrvatskoj i još mnogočemu.

Kako biste odredili prvi hrvatski 3D film 'Slučajni prolaznik'?

'Slučajni prolaznik' ne spada u kategoriju filmova koji zabavljaju ljude, već onih koji potiču na razmišljanje. Uz to, riječ je o filmološki zanimljivom djelu. Uostalom, ni Picasso ni Rembrandt u određenom vremenu nisu bili na razini razumijevanja. Tek kasnije se pokazalo kako su baratali tehnikom posla na određenoj razini.

U danim uvjetima i s malom količinom novca kojom smo raspolagali film je gotovo spektakularan. Riječ je o odličnoj fotografiji, 3D je na razini svih svjetskih 3D-ova i svi ostali elementi su na visokoj razini. Kostimografija i scenografija su napravljene vrhunski. Što se tiče odabira lokacija, jako dobro poznajem Zagreb te sam za ovaj film birao njegove nesnimljene dijelove. Slika je namjerno napravljena iz posebne vizure, tako da Zagreb ne nalikuje na sebe sama. Uostalom, želja mi i je bila stvoriti originalni i pomaknuti filmski svijet.

Na tragu pomaknutosti filmskog svijeta je i glavni ženski lik koji je oblikovala Elizabeta Kukić.

Elizabeta Kukić, po meni jedna od najboljih glumica u Hrvatskoj, napravila je senzacionalnu ulogu koju je jedan novinar okarakterizirao preglumljenom. Nemoguće je da netko tko glumi 25 godina napravi takvu grešku, osim ako si ne kaže: 'E, ja to hoću!'

Kako je nastajala njena uloga?

Elizabeta i ja smo surađivali na ovom projektu na vrlo specifičan način. Film je nastao isključivo na pripremama i setu. Scenarij se sastojao od tek nekoliko generalnih natuknica te se putem razvijao i mijenjao. U scenarističkom smislu, odnosno definiranju uloge, ona i Igor Hamer, koji glumi glavni muški lik, značajno su pridonijeli filmu. Izuzetno sam zadovoljan time kako su to napravili!

Oko kamere je u filmu pasivno. Zašto?

Smisao pasivnosti kamere je da promatra i bilježi događaje i daje nam gomilu slika iz svijeta koji ne želi biti aktivan. Da smo napravili aktivan film, ne bismo dobili sliku.

I to aktualnu sliku naše mračne stvarnosti u kojoj je kopanje po smeću realnost sve većeg broja ljudi.

Tako je. Stanite do bilo koje kante za smeće u Zagrebu i svakih nekoliko minuta ćete vidjeti čovjeka koji kopa po njoj. Nevjerojatno mi je da film nije prepoznat kod kritike barem u tom elementu.

U filmu ste našu svakidašnjicu ispričali kroz nimalo tipične i svakidašnje likove.

Riječ je o svakidašnjoj temi, ali ne i o svakidašnjoj priči. Likova nalik protagonistima naći ćete tek nekoliko u Zagrebu. Ako dobro tražite.

Film je priča između dvoje ljudi koji nemaju priču. Toliko su različiti da im se razgovor svodi na šture i jednostavne rečenice. Oboje su na društvenom dnu, a jedno od njih se smije drugome. I to čini do stupnja tiranije.

Koliko su vam općenito važne priče i teme vaših filmova?

Teme mojih filmova su vrlo aktualne ili barem pokušavaju to biti. Koliko ste puta u posljednjih, recimo, deset mjeseci čuli da je u Zagrebu pronađen leš? Puno puta. Koliko puta ste to vidjeli na hrvatskom filmu? Vrlo malo puta. Zašto nitko na hrvatskom filmu ne reagira na to? Hrvatski film bježi od nečega čega se uhvatio 'Slučajni prolaznik'.

Tema filma nije tipična 3D-ovska. Jeste li pokušali snimiti neku znanstvenu fantastiku? Ili je to danas nemoguće u Hrvatskoj?

Kod nas se ne može objediniti određeni broj autora u jedno djelo, a da to bude suvislo financijski, tehnološki, produkcijski i organizacijski. Hrvatska kinematografija može podržati tematski vrlo uzak krug drame ili priče iz suvremene stvarnosti u kojima trebate tek ući u scenografski objekt i snimiti glumce u akciji. Mi tematski snimamo samo 20 posto mogućih tema. Vrlo uzak krug i potencijal u stvaralačkom dijelu.

'Slučajni prolaznik' je prvi hrvatski igrani film u 3D tehnici. Kako je došlo do odluke o uvođenju 3D-a u hrvatsku kinematografiju?

Godinu dana prije 'Te divne splitske noći' znao sam da ću raditi film o Splitu u crno-bijeloj tehnologiji. Jednako tako, dugo sam vremena razmišljao o tome da uvedem 3D tehnologiju u Hrvatskoj. To je bio osnovni cilj. Prvi problem mi je bilo to što bih kao producent nametao autorima da rade 3D film, stoga sam odlučio raditi na 'svoju štetu'. Na način da sam napravim film i sam osjećam posljedice. Jednostavno sam htio iskusiti način i efekte rada, odnosno prebaciti suodgovornost na svoja leđa. Uostalom, ako vam se otvori mogućnost da ispitate 3D tehnologiju, bilo bi suludo da to ne učinite.

Ovo nije vaš prvi film koji pomiče (tehnološke) granice hrvatskog filma. Što ste sve 'pomakli' u vašem Alka filmu?

U proteklih deset godina Alka je nekoliko puta preokrenula hrvatski film: 'Finim mrtvim djevojkama' i filmom 'Sami', koji su bili revolucija sami po sebi, potom je 'Ta divna splitska noć' bila tehnološka revolucija, a i 'Jozef' je također napravio određene pomake, za koji će mnogi novinari danas reći da je u prvih deset filmova u proteklih 15-ak godina. Vraćanje kinemaskopa, crno-bijela slika, pretvaranje analogne slike u digitalni oblik i vraćanje na filmsku vrpcu… sve je to Alka film uvela u hrvatski film. Moji filmovi općenito nemaju nikakav rezon u hrvatskoj kinematografiji. Radim ono na što je ona zaboravila, a sve kako bih povećao svoju efikasnost i fleksibilnost. Deset godina stvaram bazu za proizvodnju filma. Realno, moji filmovi koštaju kao najjači hrvatski filmovi, a učešće novca u njima je bitno manje. Godinama sam investirao u tehnološki dio, na što je naša kinematografija potpuno zaboravila. Moji filmovi u startu kreću s tri milijuna kuna, a da sam zapravo na nuli.

Spomenuli ste 'Jozefa' koji je trebao malo pričekati na priznanje. Žalite li što nije odmah zaživio?

Ne. 'Jozef' je, koliko znam, najskidaniji film u posljednje vrijeme, njegovi traileri i song iz filma su najgledaniji, što znači da je pronašao put do gledatelja.

No o tome se u medijima ne priča previše?

Dobar dio mog djelovanja je prešućen. S druge strane, hrvatska kinematografija se posljednjih 10-12 godina hvali uglavnom nezavisnim filmom.

U isto vrijeme 'lupajući ga po glavi'?

Uglavnom ga žele prešutjeti.

Prešućivanje i zaobilaženje najbolje se ocrtava zanemarivim sredstvima koja HAVC izdvaja za nezavisni film. Vjerujete li da može doći do promjena?

Nezavisni film tek se treba izboriti za nešto u hrvatskim okvirima i on će u tome sigurno uspjeti. Sad mu je jako teško. Mislim da je ovo prijeloman trenutak u kojemu će se stvari početi pozitivno događati. Posljednje dvije godine su kulminacija nakon koje će stega HAVC-a i onih koji odlučuju o filmu morati popustiti. Silan je pritisak ljudi koji žele raditi i snimati filmove. Ako netko to i pokušava kontrolirati, više neće biti moguće.

Upravo snimate novi film koji će doživjeti premijeru na ovogodišnjoj Puli. Hoćete li u njemu nastaviti 3D putovima?

I ovdje je riječ o novoj situaciji. Snimamo film u 2D-u i 3D-u. Tako se snimaju i prodaju i američki filmovi. 3D je samo jedan derivat. Pojedini film ne mora biti uspješan u 3D verziji, ali mora imati tu soluciju, jer ako mu je unaprijed izbijete, izbijate mu i potencijalnu zaradu.

Može li (nezavisni) hrvatski film uspjeti izvan granica?

Jako teško, jer Hrvatska nema organizacijske sposobnosti ni za što. Imamo kinematografiju koja sve više i više gubi dah i vraća se temama i načinu rada koji je već predugo na snazi. Druga stvar - problem fondovske kinematografije je činjenica da razvija fond, a ne produkcije koje bi trebale proizvoditi film.

Možete li to malo objasniti?

Hrvatska kinematografija je zamišljena tako da kad fond dodijeli novce, producent može biti bez ijednog čavla. On dolazi samo sa scenarijem. U garanciji uspjeha ili neuspjeha filma ne postoji ništa. Nemamo nikakvu platformu ni strategiju razvoja projekta ni kompletnog stanja u kinematografiji koja je na istoj poziciji kao prije 10-15 godina. Također, nitko ne razmišlja o tome imaju li produkcijske kuće podršku da odrade ono što trebaju. Treba imati i tehnološku i umjetničku i marketinšku bazu. U hrvatskoj kinematografiji proizvodite film, a promociju i marketing treba obaviti HAVC. Nigdje u svijetu toga nema. HAVC bi trebao samo financirati filmove, odnosno dati poticajna sredstva za proizvodnju filma.

Treba li, po vašem mišljenju, u potpunosti mijenjati HAVC-ov sustav?

Treba ga nadograditi. Postoje takvi sustavi u svijetu, ali nisu glavni, već samo jedan od elemenata i načina na koji se stvara film. Nužno je da dođu i drugi načini proizvodnje, financiranja i razmišljanja. Također, jako je bitno da HAVC ne odlučuje programski te da se stvara mlada ekipa ljudi. U Hrvatskoj ne postoji potreba da se snimi igrani film za 100 tisuća kuna, a to bi trebalo raditi svakodnevno. Mladi ljudi trebaju snimati male filmove koji ne trebaju nužno biti dobri, ali moraju biti signal može li čovjek u zadanim uvjetima nešto napraviti. Moraju učiti kako se radi, a ne da za prvi igrani film dobiju 3-4 milijuna kuna i od toga ne naprave ništa jer ne poznaju tehnologiju.

Na kraju, vratimo se 'Slučajnom prolazniku'. Osim što je prvi 3D film u Hrvatskoj, vaš je redateljski dugometražni igrani prvijenac. Kako ste se osjećali u redateljskom stolcu?

Oslobađajuće. I zadovoljan sam napravljenim te činjenicom da nismo radili s figom u džepu. Kad sam nakon godinu dana pogledao film, gledao sam ga s posebnim ponosom i zanosom.

Znači preživio je godinu dana u vašim očima?

Da. Sad mi se čini još boljim. I nakon godinu dana sam sretniji i sigurniji u ono što sam napravio.

Mislite li da će film uspjeti doći do publike i hoće li ga prepoznati?

Nadam se da će zaživjeti i doprijeti do ciljane publike. Samo je pitanje koliko će ljudi imati razumijevanja za takvu vrstu priče. No kako sve više slučajnih prolaznika pogleda ovaj film, tako će rasti njegova dimenzija. Siguran sam da će naći svoju publiku koja će ga razumjeti.

Kritika u Puli nije mu bila naklonjena, no zato je potpuno napunio Arenu večernjom projekcijom.

Kritika u Puli nastala je na temelju projekcije filma u kinu Valli koje nije bilo na tehničkoj razini za 3D sliku. Nakon toga gledatelji su u Areni gledali najspektakularniju sliku ikad na našim prostorima. U životu nisam vidio nešto bolje u Hrvatskoj. Po tehnološkoj razini 'Slučajni prolaznik' je dostigao gotovo 95 posto svjetske kinematografije. Izgledao je kao da je 3D u Hrvatskoj 300 godina.