Šarmantni crnogorski umjetnik na sebi svojstven način, kritički i beskrajno duhovito, od početaka svoje karijere istražuje ljudsku glupost na svim nivoima. Ove subote u zagrebačkom Saxu izvest će pjesme s albuma koji je objavio nakon sedam godina diskografske pauze.

Što pripremate za koncert u Saxu? Je li vam repertoar manje-više sličan ili ga mijenjate ovisno o mjestu održavanja?
Svirka u Saxu je klupska i u tom smislu imam relaksiran pristup odabiru repertoara. Početkom decembra izlazi album 'Vrh dna' i sigurno je da ćemo zasvirati i koju s albuma prije službene promocije. To je prednost klupske svirke - na koncert dolaze odabrani, iskreni ljubitelji kojima više znači odlazak u nekakve improvizacije i muzičke digresije nego sam izbor pjesama. Nikada nisam odsvirao nijednu pjesmu na isti način. Muzika je neograničen prostor, samo ograničenja muzičara limitiraju plovidbu po tom kozmosu.

Svjedoci smo pokušaja oživljavanja mnogo stvari, pojava, ponovnog okupljanja bendova iz perioda Jugoslavije. Što mislite, zašto je tomu tako?
Zašto da ne? Valjda je prošao onaj patološki strah da će se narušiti suverenitet novih država ako se revitalizira nešto iz prethodne, zajedničke.

Kaže se da glazbenici zbog svog nesputanog, pomalo divljeg i nepredvidljivog duha - ne stare. Što su vama donijele pedesete?
Kad čovjek prođe pedesetu, definitivno postaje većinski vlasnik svog života. Tad prestaje brinuti se što drugi misle o njemu, već se više počinje baviti osobnim, unutarnjim potrebama. Kod mene je to donijelo pojačanu potrebu za jedrenjem i sasvim novu ljubav, ljubav prema novcu. Napokon sam uvidio kako divno smiruje živce činjenica da su svi računi redovno plaćeni. Također, sada ne dopuštam da me bilo tko gnjavi i mnogo vještije eskiviram društvo koje mi nije zanimljivo.

Imate li predodžbu o ljudima koji vas slušaju - jesu li to mladi, stariji, djeca? Razmišljate li o tome dok nastaju vaše pjesme?
Ne, zaista. Moje pjesme su moja autoterapija i prava je sreća da ih bilo tko sluša, da uopće imam publiku, što je fenomenalno, jer onda sve zajedno ima neku svoju sjetvu, žetvu, pisanje, izvođenje.

Rambo Amadeus & Two Winnetous

Sve više se okrećete jazz glazbi. Je li to tek trenutna situacija ili...?
Teško mi je zamisliti sebe kao starog rokera, još teže kao starog pankera. Stari kapetan, stari profesor, stari jazz muzičar... sasvim mi je lagodno da zamišljam sebe u tim ulogama.

Čime se bave vaša djeca, sinovi Ilija, Petar i Marko Antonije? Jesu li oni glazbeno talentirani poput vas?
Nikada nisam sa simpatijom gledao popularne roditelje koju djecu guraju u javnost. U tom smislu muzika je za njih samo jedan lijep hobi; talenta imaju, ali ambiciju, na moju veliku sreću - nemaju.

Kakav ste im otac? Strog ili prijatelj?
Prijatelj. Nadam se da mi je strategija ispravna. Mrzim strogoću i emocionalnu argumentaciju.

Kas smo kod emocija, osim civiliziranosti koju ste naveli kao jedan od razloga trajanja braka, što je po vama još potrebno?
Ne znam. Prestao sam da budem stručnjak za tu oblast.

Kakvu glazbu slušate ovih dana?
Uglavnom uživam u tišini. Ako već moram, onda su to Chet Baker, Wes Montgomery, be bop šezdesetih...

Osim jedrenja i glazbe, što vas još ispunjava, čini sretnim i opušta?
Ispunjava me sve što radim, trudim se uživati u svim aktivnostima, od pisanja pjesama do čišćenja cipela. Najbolje me opušta spavanje, čini mi se.

Na spomen vašeg imena ljudi obično kažu 'Rambo je car', 'on je genijalan', nasmiju se jer se sjete nekog vašeg stiha ili izjave - uvijek izvlačite pozitivu iz ljudi. Godi li vam to ili vam već pomalo ide na živce?
Nikad nisam razumio ljude koji se izlažu javnosti istovremeno žaleći se da nemaju mira od te iste javnosti. Meni to godi, naravno, to je nagrada za moj rad. Da mi ide na živce, povukao bih se iz javnog života i radio poslove koji su mnogo tiši i unosniji. ​

​

Rambo se glazbom počeo baviti 1979. svirajući u bendu Radioaktivni otpad