Bavite se različitim medijima, od likovne umjetnosti do književnosti, snimili ste već i desetak filmova, ima li vaš novi film neko posebno mjesto u tom nizu, odudara li od ostalih projekata u nekom aspektu?

Taj film ima prilično posebno mjesto ponajprije zato što traje 85 minuta pa bez obzira na kombinaciju igrane, dokumentarne i eksperimentalne forme zbog svog trajanja logično ga se svrstava u kategoriju dugog filma i to je moj prvi film takve vrste. Također, po prvi puta sam angažirao glumce, a za razliku od prošlih projekata gdje je uglavnom bio postavljen kontekst, a razvoj prepušten improvizaciji, ovdje sam po prvi puta unaprijed postavio i narativnu liniju.

U svojim ste proznim zapisima skloni fragmentarnim, razmjerno nekontinuiranim formama, jeste li radeći na ovom filmu ostali vjerni fragmentarnosti i eksperimentu ili vas je zanimalo i stvaranje konvencionalnije narativne konstrukcije s izgrađenim likovima?

Teško bi se moglo reći da je narativ ovdje konvencionalan i da postoji izgrađena psihologizacija likova, naprotiv, likovi su ustanovljeni načelno, poput svojevrsne karikature osnovnih filmskih žanrova. Već i sam naslov upućuje na nekakvu detektivsku situaciju koja u uobičajenom smislu izostaje. Zaplet je isto tako iskorišten poput polazišne platforme odnosno onoga od čega svaki film zapravo kreće, no ovdje je to prebačeno u takozvani minus, prije nule, poput nekakvog arhipočetka, sadržaj priče je, naime, prvotna razvojna etapa odnosno dolazak do ideje za ovaj film. Pa je na takozvanoj meta-razini hepiend te priče zapravo nastanak filma - cilj predstavljenog fikcionalnog zapleta jest njegova stvarnosna realizacija. Dakle to što gledamo potvrda je onog što se u filmu kaže da se želi napraviti. I uključivanje ljubavne priče je zapravo referenca na činjenicu da nema filma bez ljubavne priče.
Što se tiče fragmentarnosti, da, film se sastoji od nekoliko poglavlja, no ona su ipak uključena u kakav-takav kronološki niz.

Često svoje radove realizirate slijedeći neki konceptualni okvir, je li tako bilo i u radu na ovom filmu?

Podnaslov filma 'priča o filmu' njegov je konceptualni nazivnik. Počevši od vizualnog – ovdje se vidi i ono izvan uobičajena kadra, koncentrični krug kao da je povećan za desetak posto pa je djelomično prikazan i kontekst njegove proizvodnje. Kao da je vizualizirana odnosno utjelovljena razlika između filmskog kadra i okvira. Moji protagonisti ili glavni likovi su inače ključne figure u nastanku filma: autor scenarija, redatelj, glavni junak, naratori, pa čak i direktor fotografije. Priča o filmu je tako istodobno priča o nastanku ovog filma kao i bilo kojeg filma. Također, priča o filmu znači i pričanje o filmu, razgovor o filmu, a o tome se ovdje zapravo dobrim dijelom i radi.

Kako je tekla suradnja s glumcima: jeste li im davali brojne 'upute' ili prepustili dosta prostora i njihovoj improvizaciji?

Imao sam sreću i zadovoljstvo raditi s odličnim glumcima. Oni su imali neobičan zadatak: bez ikakvih uobičajenih filmskih okolnosti (da ne kažem, pomagala tipa scena, kostim, kontekst i tako dalje) neprestano se kretati između dokumentarnog i fikcionalnog dijela. Dakle, u jednom trenutku pokušati utjeloviti ili približiti pojedinu dimenziju svog lika bez obzira na konstantnu opstrukciju tog pokušaja od strane specifičnog načina snimanja. U čemu su, po mom mišljenju, u potpunosti uspjeli. I ako bih sa svoje strane mogao govoriti o nekakvoj kvaliteti filma, ona je velikim dijelom zasluga njihovih izvrsnih ostvarenja. Moja se sugestija, u tom smislu, uglavnom svodila predstavljanje osnovne zamisli koju su oni trebali provesti u djelo interpretirajući je na svoj način. S tim sam načinom bio posve zadovoljan i nije bilo nikakve potrebe za korekcijom. Što se tiče improvizacija, i njih je bilo na moje veliko veselje.

Doživljavate li svoje filmske interese u kontekstu nekog domaćeg ili svjetskog poetičkog opredjeljenja, postoji li neka filmska 'tradicija' na koju se oslanjate i kojoj biste željeli pripadati?

Moram priznati da ne osjećam kako postoji nekakvo konkretno domaće poetičko opredjeljenje odnosno nisam ga u stanju po bilo kakvim parametrima prepoznati. Što se tiče svjetskih razmjera (bar koliko je meni poznato), također ne bih mogao pronaći pravac ili tendenciju u kojoj bih sam sebe mogao prepoznati. No to nije niti neobično jer se i u drugim izražajnim medijima često osjećam uljezom koji se tu zatekao ne stoga što takvom prostoru organski pripada nego isključivo stoga što mi je zanimljivo u tim se medijima autorski izražavati.
U formalnijem smislu, što se tiče filmskog medija, pledirao bih za popularizaciju ili bar za veće produkcijske mogućnosti onim ostvarenjima koje se nalaze na graničnim područjima raznih žanrova ili čija je namjera upravo ispreplitanje tih granica. Drugim riječima, za poticanje autorskog pristupa neopterećena jasnim, žanrovsko postavljenim okvirima. Kada bi se omasovila takva produkcija, tada bi se ustanovila i takva filmska tradicija kojoj bih svakako želio pripadati.

Kako bavljenje stripom kao umjetnošću djeluje na koncipiranje i doživljaj filma (i obratno)?

Ostavljajući po strani filmsku produkciju Marvelovih i sličnih predložaka, dakle holivudskih blockbustera, mislim da bi precizan odgovor na ovo pitanje moglo dati listanje grafičkih albuma Danijela Žeželja gdje je više nego prisutno upravo kadriranje i perspektiva, pa čak i ritam karakterističan za film. Ne sumnjam da će njegova pozicija kao jednog od vodećih svjetskih autora stripa uvelike utjecati na unapređenje ispreplitanja ili vizualna doživljaja koji stiže kao rezultat kombinacije takvih, u osnovi ipak srodnih, pristupa.
Dakle, vjerujem da uvelike djeluje, iako ne znam crtati pa to smatram tek iz druge ruke.

Zbirkom crtica 'Život na tavanu', dovršenih tek u trenutku primopredaje kad svaki primjerak dobiva potpis i numeraciju, jasno ste pokazali da književnost u Hrvatskoj nema stvarne potrebe trčati za profitom (koji ionako neće ostvariti). Kako uopće preživjeti od umjetnosti u suvremenim okvirima?

Kao slobodni umjetnik nastojim preživjeti u suvremenim okvirima. To mi manje ili više polazi za rukom. Pred dvadesetak godina, gledajući u pretpostavku bolje budućnosti to jest u dob u kojoj se sada nalazim, činilo mi se kako će se materijalna dimenzija već nekako riješiti. Ta se tlapnja pokazala netočnom kao i bilo kakva vjera da će se nešto samo od sebe riješiti. Pa ja i danas u financijskom pogledu intenzivno ne znam što će biti sutra. U vezi distribucije svojih knjiga sam štošta pokušao, sve je redom propalo i većina je tih knjiga i dalje u mom vlasništvu. Pa sam bio prisiljen suočiti se s činjenicom da ne znam trčati za profitom čak i kad bih to želio, nego mi je preostalo trčati na različitim poligonima u nadi da će njihov zbroj biti veći od nule. Kombiniram, dakle, bavljenje filmom s grafičkim dizajnom i pisanjem proze i kirtičkih osvrta i slažem pasijans od eventualnih honorara i pristiglih računa.

Nedavno je u nakladi OceanMore objavljen vaš prozni eksperiment 'Ona i on'. Čini se da vas izrazito privlače intimističke teme; čime su inspirirana vaša komorno-suptilna zapažanja u formi kvazidnevničkih zapisa?

Inspiraciju pronalazim ponajviše u samom pisanju jer sam po prirodi piskaralo. Naravno da uvijek postoji neki sadržaj od kojeg krećem i tehnikom izravne literarizacije prevodim ga u tekst koji ne mora biti opterećen osnovnim predloškom. Takvu meditaciju volim pa sam sklon proglašavati sadržajem neobičnosti kojima sam svjedok.
Iako dozvoljavam da te neobičnosti možda i nisu neke prave neobičnosti nego tek opetovno tjeranje vode na svoj mlin. Mlin koji tjeran rijekom vremena nastoji samljeti obično zrnevlje svakodnevice u brašno literature ispreplićući pritom ili izjednačujući trenutak čina mljevenja s njegovim sadržajem.
Iako se već (slijedom uistinu neobičnih okolnosti) knjiga 'Ona i on' pojavila u javnosti, njena će se službena promocija dogoditi tek za mjesec dana. I jedna mala ispravka, naklada OceanMore je suizdavač zajedno sa umjetničkom radionicom Petikat.

Već dugi niz godina na raznim projektima u područjima grafičkog dizajna, performansa i književnosti surađujete s Danijelom Žeželjom i Stanislavom Habjanom. Na koji način ste uskladili i 'premrežili' vaše umjetničke senzibilitete i preokupacije?

Rekao bih da su ti senzibiliteti bili premreženi i prije nego što smo mi tu premreženost prepoznali i realizirali. I prije osobnog osviještenja, primjerice, Greiner & Kropilak su već postojali. I nastojali utjeloviti koncept prijateljstva i koautorstva ne samo na razini nas dvojice nego taj primjer postaviti na univerzalnu razinu koristeći se pritom svim raspoloživim sredstvima. Naše su osobnosti bile u službi te misije. Pa se slijedom toga samo od sebe također dogodilo i prijateljstvo i suradnja s Danijelom koja je u jednom periodu bila autorski potpisivana kao 'Slipa konfidenca'.

2001. osnovali ste Petikat Art Workshop. Opišite nam funkcioniranje 'dućana metafora i razmjene kreativnih ideja', koji i dalje oduševljava svojim radom, unatoč izostanku medijske pompe.

Ne bi trebalo posve izjednačavati umjetničku radionicu Petikat s 'Dućanom metafora' kao jednim od njenih projekata iako metaforika tog 'Dućana' na višestruki način ilustrira ideju Petikata. Taj je 'Dućan' autorski osmislio Stanislav u suradnji s Danijelom i uz veliku pomoć Hrvoja Đukeza. U njemu se nalaze i artikli Borisa Cvjetanovića, a ja sam tek u kritičkom osvrtu pokušao približiti ideju tog dućana i konceptualnu poziciju njena prodavača. Vesele me komplimenti što ih dobivaju autori dućana, a na neki način i izostanak medijske pompe. Zato što bi prisustvo takve pompe istodobno značilo i realizaciju metafore. Drugim riječima, poznavajući medije, značilo bi njenu banalizaciju odnosno spuštanje na razinu vidljivu onima što proizvode pompu. Jer prepoznavanje, a slijedom toga i odgovornost metaforici odnosno prenesenom pristupu, a pogotovo konceptualnoj materijalizaciji takva pristupa nije u opisu posla masmedijskih proizvođača.
Pa se tako pomalo i nadam kako će i ostali projekti i proizvodi Petikata ostati izvan centra medijske pažnje i uživati u autorskoj slobodi što ju, između ostalog, omogućuje i izostanak medijske pompe.