Jedan od najpoznatijih predstavnika postimpresionističkog pokreta je Vincent van Gogh, a njegov specifični način slikanja utro je put pojavi ekspresionizma u slikarstvu. No njegov vrlo neobičan način života, koji je proveo doslovno u jadu i bijedi bez prebijene pare, bio je inspiracija mnogim književnicima i filmašima. Jedno od najpoznatijih djela koje opisuje njegov život je novela 'Lust for Life' Irvinga Stonea koja je ujedno bila i njegova prva publikacija.

Rođenje na filmskom platnu ova novela doživjela je davnih pedesetih godina u istoimenom filmu redatelja Vincentea Minnella, vjerojatno najpoznatijeg po Oscarom nagrađenom mjuziklu Gigi. U biografskoj drami o poznatom slikaru za glavnu ulogu angažira izvrsnog Kirka Douglasa, što nije ni čudno jer poznati glumac posjeduje i nevjerojatnu sličnost sa samom Van Goghom.

No ne trebamo smetnuti s uma da je Kirk tada bio jedan od najtraženijih glumaca. Film dosljedno prati točne činjenice pa su uključeni mnogi citati iz privatnog dnevnika i informacije ljudi koji su osobno poznavali umjetnika, za što se pobrinuo Stone koji je novelu zasnovao na dugogodišnjem istraživanju i pismima koje je Vincent pisao bratu Theu.

Anthony Quinn pojavljuje se u sjajnoj ulozi Paula Gauguina koji svojim karakterom razbija dramu pojedinim komičnim scenama, a za izvedbu je nagrađen i zlatnim kipićem za najbolju sporednu ulogu. Ako vas zanima kako je živo jedan od najvećih slikara i kako su nastali 'Suncokreti' ili 'Jedači krumpira', zasigurno ćete moći saznati iz ovog djela s izvrsnom glumačkom postavom.

Drugi put u ovoj temi spomenut ćemo ime Irvinga Stonea jer jedna od najpoznatijih filmskih priča o isto tako najpoznatijem slikaru svih vremena Michelangelu Buonarrotiju nastaje prema njegovom djelu. Redatelj Carol Reed, koji je filmski svijet bacio na koljena s trilerom Treći čovjek, odvažio se šezdesetih godina prikazati svoju viziju o životu najvećeg renesansnog kipara, slikara, arhitekta i nadasve genija.

Film primarno ne prikazuje povijesni kontekst, već nastoji dočarati atmosferu tadašnjeg doba i prikazati proces nastajanja jednog od najvećeg umjetničkog djela koje je upoznao svijet umjetnosti, a to je oslikavanje Sikstinske kapele, koju je umjetnik po narudžbi pape Julija II. slikao pune četiri godine.

Odluka da odglumi velikog umjetnika Michelangela pala je na Charltona Hestona koji je vrlo uvjerljivo odigrao njegovu naglu narav, a kroz film uviđamo zategnuti odnos s papom kojeg je utjelovio Rex Harrison.

Izvrsnim glumačkim tandemom ovo filmsko ostvarenje obilježio je doba zlatnog Hollywooda, odlično odražava duh vremena zbog vjerodostojne kostimografije i scenografije, te zorno predočava proces kojim je nastao grandiozni umjetnički rad.

Ako niste znali, Michaelangelo je na sebe prvenstveno gledao kao na kipara, a ne slikara, što Reedu nije promaknulo u ekranizaciji. I još jedna zanimljivost za kraj - za potrebe snimanja irski slikar Niccolo d'Ardia Caracciolo oslikao je repliku Sikstinske kapele. Nadamo se da je zaradio puno više od Michelangela.

Kako je živio najveći slikar ortodoksnih ikona i freski iz Srednjeg vijeka, pokazao nam je legendarni ruski redatelj Andrej Tarkovski u svom remek-djelu Andrej Rubljov. O Tarkovskom ne trebamo previše pisati i nabrajati njegovu filmografiju, ali moramo spomenuti činjenicu da upravo ovim film uspostavlja novi filmski jezik kao što su dugi kadrovi koji će kasnije postati njegov filmski potpis.

No da ne duljimo previše o redatelju o kojem svaki ozbiljniji filmofil zna sve, vratimo se na sam film. Glavni protagonist je Rubljov koji napušta samostan da bi upoznao patnje svojega naroda, izgubio i ponovno stekao vjeru te po povratku u isti samostan stvorio svoje veličanstveno djelo.

Unatoč povijesnom kontekstu i malo poznatih činjenica iz stvarnog života, redatelj radnju bazira na umjetnikovu životu i fokusira se na turbulentno razdoblje Rusije tijekom 15. stoljeća.

Tarkovski je dosta problema imao s cenzurom zbog hiperrealističnih prikaza nasilja te mu je trebalo tri godine da krene u distribuciju. No 1969. na filmskom festivalu u Cannesu osvaja nagradu međunarodne kritike.

Iz današnje točke gledanja, jako je teško zamisliti bilo koje drugog redatelja osim Dereka Jarmana da režira film o Caravaggiu. Pitate se zašto? Pa krenimo redom.

Poznatog baroknog umjetnika za vrijeme života smatrali su tajanstvenom, začuđujućom, buntovnom i opasnom osobom. Pobjegao je iz Rima jer je usmrtio mladića tijekom dvoboja, no gledajući očima povjesničara umjetnosti, ostavio je neprocjenjiv trag i uspostavio kanone moderne umjetnosti.

Darek Jarman jedna je od najvažnijih art osoba kraja dvadesetog stoljeća. On je bio slikar, scenograf, književnik i filmaš. Upravo zbog ove zadnje aktivnosti našao se u našoj temi. Krajem osamdesetih snima film o Caravaggiu za koji možemo reći da je uz biografsku potku pomalo i autobiografski.

Niz je sličnosti po kojima se može povući paralela između ovih dvaju umjetnika, a poveznica na prvu ruku je homoseksualnost. No Jarman je napravio i duboku analizu ljudske seksualnosti i nagona uopće kroz priču o buntovnom slikaru. Radnja nije toliko usmjerena na slikarov životni put koliko je dominantna vizualna estetika koju čine raskošni kostimi i bogatstvo boja.

Caravaggio je bio prvi film na kojem je Jarman surađivao s Tildom Swinton, s kojom će ostati prijatelj do kraja života. Njoj je to prva uloga na filmskom platnu, a film je osvojio i specijalnu nagradu na Berlinaleu

S devetnaest godina Jean Michel Basquiat bio je siromašni crtač uličnih grafita. Osam godina kasnije, kao svjetski priznati slikar preminuo je od predoziranja heroinom. Biografija na filmskom platnu prikazuje kako je Basquiat od dečka s ulice postao jedan od najcjenjenijih neoekspresionista te postao prvi međunarodno priznati slikar afričkog podrijetla.

Režije se uhvatio Julian Schnabel koji je po struci također slikar, ali bitna je činjenica to da je i sam bio akter njujorške art scene osamdesetih godina, koja je itekako ostavila traga u percepciji suvremene umjetnosti.

Kroz umjetnikove oči redatelj nam prikazuje realnost New Yorka, beskućnike, živote u kartonskoj kutiji pomiješane s umjetnošću, galerijama, životima kustosa i snobova upotpunjene s elementima post punk ere i jazza.

U glavnoj ulozi pojavljuje se Jeffrey Wright, a ostatak izvrsne glumačke ekipe čine neki od najvećih holivudskih glumaca, među kojima se posebno ističu Dennis Hopper i Gary Oldman. I dakako ne smijemo zaboraviti legendarnu ulogu Davida Bowieja kao i Andyja Warhola. Film je dobitnik Zlatnog Globusa, nagrade César te Zlatne Palme

Nevjerojatno je koliko Ed Harris fizičkim izgledom podsjeća na ključna figuru apstraktnog ekspresionizma 20. stoljeća Jacksona Pollocka. No možda je više zapanjujuća činjenica koliko je Ed pokupio njegove načine pokreta prilikom procesa slikanja.

Možda razlog leži u tome što se Harris pripremao deset godina za ulogu. Vjerujemo da je samo zbog truda trebao biti nagrađen Oscarom za koji je bio i nominiran, ali, nažalost, Akademija se nije složila.

Početkom novog milenija na red je došla i 'ekranizacija' života specifičnog slikara poznatog po svojoj nestabilnoj, eksplozivnoj naravi i alkoholizmu.

Film počinje trenutkom kada je Pollock krajem četrdesetih prikazan u časopisu Life kao vrlo uspješan umjetnik te se u trenucima retrogradno vraća na same početke njegova dolaska u New York, centar tadašnje suvremene scene.

Osim glavne uloge Ed Harris potpisuje i režiju, a pokušava naglasiti kontrast između privatnog i kreativnog života umjetnika. Odlična Marcia Gay Harden za ulogu Lee Krasner, žene koja je uspjela posvetiti cijeli život njemu, kući je otišla s Oscarom u rukama.

Radnja je zasnovana na istinitoj priči o životu meksičke slikarice Fride Kahlo koja status ikone dobiva nakon prerane smrti u 47. godini života. Njezin život okarakterizirale su teške situacije poput prometne nesreće koja joj je promijenila tijek života te burna veza s mentorom i ljubavnikom, slikarom Diegom Rivierom.

Osim što je bila velika umjetnica, Frida je znana kao deklarirana biseksualka i komunistica. Njezin osebujan, živopisni stil zajedno s gusto spojenim obrvama postao je zaštitni znak njezine ličnosti.

Film je kod publike prihvaćen izuzetno dobro, a strana kritika, pogotovo s meksičke strane bila je jako oštra najviše zamjerajući prikazu nacionalne ikone kao alkoholičarke i razvratnice. Film je nagrađen nekolicinom nagrada, od kojih treba izdvojiti Oscar za najbolju žensku ulogu koju je ponosno primila Selma Hayekčime je postala prva Meksikankas tom najprestižnijom filmskom nagradom.

Prije nekoliko godina hrvatska produkcija iznenadila nas je s biografskim filmom o jednoj od najvećih hrvatskih slikarica Slavi Raškaj. Ideja o filmu potekla je od glavne glumice Sanje Vejnović koja je prije nekih desetak godina, promatrajući Slavin portret, zaključila da nevjerojatno sliče.

Fascinirana tim otkrićem, malo po malo skupljala je raspoložive podatke o životu slikarice i došla do materijala za potrebe snimanja. Treba naglasiti da je čak i sama napisala dvije inačice scenarija. Dalibor Matanić se uhvatio redateljske palice, a sve ostalo je povijest.

U fokusu kostimiranog filma priča je o nesretnoj ljubavi gluhonijeme slikarice Slave Raškaj i Bele Čikoša, njezina učitelja slikanja. Priča ne slijedi slijepo podatke iz života slikarice, već je više orijentirana na odnos između slikarice i učitelja.

Među vrlo dobrom glumačkom postavom, treba izdvojiti vrlo upečatljivu glumu Mikija Manojlovića kao slikara Bele Čikoša Sesije, a u cijeloj priči pojavio se i Darko Rundek u ulozi Charlesa Dubayera. Kada Bowie može glumiti Warhola, može i naš Rundek Francuza.

Film je prošao vrlo osrednje kod kritike, a nagradu Zlatne arene u Puli odnijeli su Ana Savić Gecan za kostimografiju te Vili Matula za najbolju sporednu ulogu. Sve u svemu Matanić nam je dao uvid hrvatske umjetničke scene u postsecesijskom ozračju, ulazeći u sferu moderne i pohvalno je da je to prvi igrani film s biografskom temom u našim krajevim.