Film star pet godina, a već je neko vrijeme i cijeli na YouTubeu i drugim video servisima – što onda 2011. radi na filmskom festivalu? Čak i ako su svi koje zanima ova tema 'Vukovar: Posljednji rez' već i pogledali, jučer su na velikom platnu kina Europa, u sklopu Human Rights Film Festivala, mogli ponoviti gradivo, 20 godina nakon istočnoslavonske apokalipse. Dvadeset godina u kontekstu svakodnevice kao odredišne točke možda nekome i zvuči kao davna povijest, ali duh ubijenog i uskrslog grada ne samo da je prisutan nad prezentom hrvatske povijesti, već ostaje zauvijek zarobljen na granici između dvaju svjetova.

Dokumentarac 'Vukovar: Posljednji rez' također šeće između dva svijeta, kao djelo nastalo u sklopu produkcije beogradskog B92, ali u osnovi hrvatsko-srpska suradnja, s potpisom autorskog dvojca Drage Hedla i Janka Baljka. Što je svakako prednost, jer bio je ovo prvi, a vrlo moguće i zadnji put da je priča o opsadi i padu Vukovara ispričana s obje strane nišana.

Podijeljen u nekoliko poglavlja, film se drži koncepta klasičnog TV dokumentarca, ali svejedno odlično oslikava dinamiku rađanja katastrofe, od predratne podunavske idile preko prvih incidenata i crnog humora srpske televizijske propagande do rađanja kolektivne mržnje i nezaustavljive lavine međusobnih osveta te zastrašujućeg genocidnog finala. Sve to ne bježeći ni od čega i ne cenzurirajući priče ni jedne strane upletene u sukob, donoseći impresivnu zbirku intervjua u kojima sudjeluju svi od Tomislava Merčepa, Martina Špegelja, Ivana Vekića i Branka Borkovića preko udovica ubijenih branitelja i civila uhvaćenih u ratni kaos do rezervista JNA i četnika.

Najveća ambicija nekog autorskog djela jest u kontekstu ludila potražiti odgovor na pitanje zašto, ali iako će vas press materijal uvjeravati da 'Vukovar: Posljednji rez' postiže gotovo nemoguće i nalazi pravi odgovor, njegova kvaliteta i snaga prvenstveno leže u dostavi odgovora na pitanje kako, kao jedan od cjelovitijih pogleda na vukovarsku tragediju, uspješno stisnut u trajanje od nekih stotinjak minuta.

Dojmljiv francuski film 'Tomboy' redateljice Celine Sciamme prikazan je u udarnom večernjem terminu HRFF-a i obilježio drugi festivalski dan. Dirljiva i topla priča o djevojčici Laure koja se pretvara da je dječak oponašajući muški način ponašanja i odijevanja, osim što daje studiozan uvid u svijet dječje seksualnosti i međusobnih odnosa, efektno senzibilizira publiku za problematiku transrodnih osoba.

Sciamma nas vješto uvlači u svakodnevnicu inteligentne, ali socijalno neprilagođene djevojčice koja u novoj životnoj sredini preuzima novi, muški identitet.

Kroz Mikaelova/Laurina dramatična iskustva Sciamma se pita čini li naša spolna obilježja naše tijelo ili naše ponašanje i osjećaji, pokoravamo li se spolnim stereotipima samo zato što društvo od nas to očekuje ili prihvaćanjem seta odabranih spolnih stereotipa možemo promijeniti svoj spolni identitet te jesu li obitelj i društvo u stanju prihvatiti nekoga tko iskače iz spolnih stereotipa.

Mlada Zoé Héran odlična je u glavnoj ulozi, a redateljica Sciamma je, čini se, nadahnuta filmovima slavne braće Dardenne (osobito u suptilnom tretmanu delikatne teme), iako se tematski 'Tomboy' najviše oslanja na brutalniji 'Dečki ne plaču'.