Konačno, tri godine nakon što je snimljen, hvaljeni dokumentarni film 'Duhovi Cité Soleila' krenuo je i u službenu distribuciju hrvatskim kinima, zahvaljujući udruzi Restart i zagrebačkom Dokukinu Croatia. Iako je film poznat kao 'danski proizvod' redatelja Asgera Letha, njegov koredatelj i autor većine snimljenog materijala je Beograđanin Miloš Lončarević, koji se našao na Haitiju u humanitarnoj misiji, a potom zgrabio kameru i zabilježio ono što su strani kritičari opisali kao 'najopasniji dokumentarac svih vremena' i 'reality show koji je izmakao kontroli'.

Film proslavljen i po glazbi Wyclefa Jeana, prati život dvojice braće, 2Paca i Bilyja, vođa bande Chimeres, sve to u zemlji poznatoj po visokoj razini siromaštva i velikoj količini oružja na ulicama te kontekstu u kojemu je nasilje jedino političko sredstvo. Ujedno, oni su i privatna vojska predsjednika Aristidea, koji je tijekom snimanja natjeran na bijeg iz zemlje.

'Na Haiti sam otputovao krajem 2003. zajedno s humanitarnom organizacijom Medecins du monde iz Kanade, koja je odlučila organizirati jedinu bolnicu u Gradu sunca, bolnicu za pola milijuna stanovnika. Bolnica koja je tamo postojala nije funkcionirala jer zbog stalnih otmica i pucnjava liječnici nisu dolazili na posao, a naš je zadatak bio reorganizirati rad bolnice i omogućiti joj normalno djelovanje. Prije toga sam radio za UNICEF, pokušavajući u Beogradu pokrenuti program pomoći narkomanima, budući da sam i sam imao problema s time, a u Srbiji je problem i dalje velik', objašnjava Miloš, dodajući:

'Medecins du monde su imali puno bolji program od beogradskog UNICEF-a, koji se više okrenuo problemima diskriminacije homoseksualaca nego rješavanju problema droge, pa sam počeo surađivati s njima, sprijateljivši se s Éleonore 'Lele' Senlis. Kada su nam ponudili da biramo humanitarnu misiju između Mozambika i Haitija, malo smo istražili informacije i odmah smo izabrali Haiti.'

Znači, bio si svjestan razine opasnosti od početka?

Da, to nas je i privuklo.

I je li ispunilo očekivanja odmah kada si sletio?

I više od toga. Već prvi dan kada smo otišli na posao prišli su nam Bily i nekolicina gangstera s oružjem u ruci. No Lele i ja smo već bili navikli na to pa se nismo ni uplašili ni uznemirili. Štoviše, jedva smo čekali upoznati te ljude, htjeli smo ih bolje shvatiti. Zapravo, ispada da smo mi njih proganjali, a ne oni nas (smijeh).

Jesi li odmah u početku planirao snimati ili se ta ideja pojavila nekako usput?

Usput, jako spontano. Danas mi se čini da je to bio jedini način da se takvo nešto snimi, jer da sam imao bilo kakav drugi pristup, da sam otišao tamo kao reporter, ne samo da ne bih ništa uspio snimiti, već bih vrlo vjerojatno popio metak. Sve je počelo tako što sam prvih mjesec dana fotografirao stvari koje sam vidio u Gradu sunca, a kako sam se sprijateljio s gangsterima, otvorio mi se cijeli geto. U susjednom gradiću, gdje žive stranci i kupaju se na lijepim plažama, upoznali smo Jorgena Letha, počasnog konzula Danske i Davida Bellea, Njujorčanina koji je tada već 15 godina snimao dokumentarne filmove na Haitiju. Tada mi je bilo jasno da je Grad sunca tabu mjesto kojem je jako malo ljudi u povijesti moglo prići, posebno bijelaca, te da nitko nikad ništa u njemu nije snimio. Odlučio sam iskoristiti svoju poziciju i predložio Davidu, koji mi se na prvi pogled svidio kao lik s kaubojskim šeširom, sličan pjevaču Sonic Youtha, da snimimo dokumentarac. No on je jako zatvoren tip, nekomunikativan, tako da me otpisao odmah u startu. No s vremenom smo se sprijateljili i smotali nešto zajedno te dogovorili što bih mogao napraviti. Za desetak dana posudio mi je kameru i objasnio detalje o korištenju.

Koliko je materijala koji je završio u 'Duhovima Cité Soleila' tvoja snimka?

Oko 80 posto. Prva ideja je da to bude dokumentarni film o socijalnom životu u Gradu sunca. Nitko nije ni pomišljao da bi mogao početi građanski rat. Sve što je snimljeno u prva dva tjedna i jest običan život u Gradu sunca, tržnice, svakodnevica, razni zanati... Život se tamo odvija kao u svakom drugom siromašnom mjestu.

Kako su te primili kada si se pojavio s kamerom?

Bily i 2Pac su zaslužni za to da sam mogao snimati. S njima smo imali dobar odnos od početka. 2Pac je bio u zatvoru kad smo došli pa smo ga tamo posjetili i upoznali, jer nam je Bily pričao o starijem bratu koji je daleko veći gangster, s više oružja i boljim autima. U zatvoru smo mu dali i nešto novca, jer situacija u tamošnjem zatvoru je strašna, ne možeš opstati ako ti netko ne daje novac izvana...

Znači, oni su smekšali ekipu, no svejedno si imao problema...?

Naravno, bilo ih je. Kad sam počeo snimati, desetak dana prije početka rata i 2Pacovog bijega iz zatvora, Bily mi je garantirao zaštitu, a kada je došao 2Pac, organizirao je sastanak bandi i održao govor u kojem je upozorio sve prisutne, objasnivši da smo Lele i ja njegovi bijeli brat i sestra te da će, ako nas netko pokuša povrijediti, biti ubijena ne samo ta osoba, već i čitave obitelji za odmazdu. Svi su to ozbiljno shvatili. No tamo ima pet različitih šefova koji međusobno često ratuju, a nekoliko sam puta imao problema s drugim bandama. Jednom sam hodao sam s kamerom, a kraj mene se zaustavio kamionet iz kojeg su izišle naoružane osobe. Jedna od njih mi je stavila pištolj u usta i objasnila da će me ubiti ako njih budem snimao. Objasnio sam mu na svom lošem kreolskom jeziku da ih neću snimati namjerno, ali kako ih je teško razlikovati – svi voze puck-upove, nose dresove... To je bila najozbiljnija situacija u kojoj sam se našao, što se tiče gangstera, ali daleko sam veće probleme imao s američkom vojskom, koji su pucali na nas i više nam prijetili... Puno sam puta bio u situacijama u kojima su oko mene letjeli meci, a preživio sam ih samo srećom, nije to nikakva pamet, hrabrost ili snalažljivost.

Osjećaš li se prevarenim, sada kada gotov film nosi ime drugog redatelja, a koliko čujem, Danci ti nisu ni platili koliko su trebali?

Cijela priča je tako bezveze... Nisu mi platili dovoljno i nisu isplatili sve. Još uvijek postoje mnoge loše strane svega toga. Film je promijenio tri, četiri produkcijske kuće otkada je započet, a ja sam potpuno vjerovao Dancu Asgeru Lethu, s kojim sam u početku dogovorio da sve dijelimo fifti-fifti. On je iz Danske logistički pomagao, slao kasete i tehniku, dok sam ja na terenu snimao i svakog petka snimljeni materijal slao u Dansku. Osim toga, s 2Pacom i Bilyjem sam dogovorio da ćemo ih ovim filmom na umjetničku kartu pokušati izvući s Haitija. Stoga u filmu nema snimaka na kojima oni ubijaju druge ljude...

Jesi li to snimio pa odlučio izbaciti iz montaže, ili...?

Ne, to nisam ni snimao. Nije bilo razloga da se to snimi, jer nikom nisam mogao vjerovati da to neće koristiti u svoje svrhe. Moj dogovor je bio da se takve stvari ne snimaju, a oni su ionako puno drugačiji od većine drugih šefova bandi. Nisu loši ljudi ni zli, pametni su i žele nenasilje i promjenu. Pokušali smo ih izvući s Haitija, a kad se Wyclef Jean uključio u cijelu priču, bili smo presretni, misleći da smo dobili pravog suradnika za ostvarenje te ideje. Međutim, rečeno nam je da nam Wyclef ne može pomoći jer je on s Haitija i ne želi se miješati u nešto što bi moglo imati političke posljedice. Odlučio sam stoga odvesti 2Paca i Bilyja u Dominikansku republiku, jer sam shvatio da će nam Wyclef pomoći onda kad ih maknem s Haitija. Pričalo se da će nam on u Dominikanskoj republici srediti glazbeni studio, podršku za preživljavanje dok ne odlučimo o njihovoj budućnosti, ali i budućnosti filma. Lele i ja smo potrošili sav zarađeni novac, uz nešto osobnih zaliha, kako bi podmitili policajce, promijenili 2Pacove i Bilyjeve identitete, izradili im nove dokumente i poslali ih u Dominikansku republiku s 10.000 dolara u džepu.

Ja sam im se pridružio nakon dva tjedna, no oni su se već tada ponašali kako ne treba, nisu se uopće skrivali – iznajmili su kuću iz koje su ih izbacili, kupili su motor koji im je zaplijenila policija i svima su pričali tko su i što su. Ljudi su shvatili da su bjegunci bez oružja pa su im opljačkali kuću, problemi su se gomilali, a ja sam očekivao pomoć, koja nije dolazila. Zvao sam Wyclefa i dobio menadžere, koji su mi rekli – dečko, ti imaš toliko i toliko posto prava od filma, ako trebaš pomoć, prodaj ih. Kad sam to čuo, otjerao sam ih u pizdu materinu, no kad sam za dva dana shvatio da imam 40 dolara u džepu, nisam imao izbora i prodao sam 30 posto filma za 30.000 dolara. Koje mi još uvijek nisu isplatili! Petnaest tisuća su mi dali odmah, a drugu polovinu još uvijek ne. Prije nego sam otputovao u Francusku, od tih 15.000 dolara, osam tisuća sam dao 2Pacu i Bilyju, kako bi ostali u Dominikanskoj republici, gdje s tim novcem možeš živjeti i do godinu dana. No oni su se osjetili potpuno napušteno pa su novac potrošili na oružje i vratili se na Haiti, gdje su poginuli u nekoliko narednih mjeseci.

Ti si se u Francuskoj nastavio svađati s produkcijom?

Da, jer mi nije bilo jasno što se događa. Kako mi je postajalo jasnije, tako sam se sve više živcirao. Osjećao sam odgovornost prema tim ljudima i mislio sam da ćemo ih spasiti, ali sve je propalo...

Kako si zadovoljan s finalnom verzijom, koja izgleda kao holivudski akcijski film?

I ne samo to, ima potpuno holivudsku radnju, ljubavni trenutak u sredini filma pa rasplet, tra-la-la... Prvo sam bio jako razočaran, s obzirom na to da znam čega još ima na kasetama, a da nije upalo u film, poput prikaza života na Haitiju, svakodnevice i bitnih političkih stvari, koje su puno važnije od kratke ljubavne epizode. No nisam imao prava miješati se u konačni proizvod. Kasnije su mi Francis Ford Coppola i Larry Clark osobno rekli da je to najbolji mogući proizvod, da ljudi koji su ga radili znaju što rade i da se samo tako film može prodati publici. Što mi je na neki način jasno. Ali i dalje smatram da je moglo biti bolje.

Što sada s tobom, imaš li planove za neke nove zemlje i filmove ili si digao ruke od svega?

Nisam digao ruke, ali imao sam puno problema nakon tog filma. U Francuskoj sam radio za Canale 5, također geto, prostituciju i drogu u pariškom getu, no to smo snimali uoči Sarkozyjevog dolaska na vlast, a oni su odlučili moj materijal prilagoditi njegovim političkim željama. S produkcijom sam uvijek imao loših iskustava pa sam neko vrijeme odlučio snimati glazbene spotove... Trebao sam ove zime ići na Tajland raditi s Talijanima film o trgovini drogom i ženama, ali razbolio sam se i neću moći. U Beogradu radim kao asistent i savjetnik nekoliko dokumentarnih filmova, ironičnih priča o ulasku u Europsku uniju i tome kako se borimo za ljudska prava i europske integracije, dok mladi ljudi ne mogu živjeti od poštenog posla, a čitave generacije jedva spajaju kraj s krajem...