Godinu dana nakon njegove premijere na festivalu ZagrebDox hrvatski dokumentarni hit 'Gangster te voli' – status koji je stekao zahvaljujući festivalskim uspjesima – konačno dolazi u distribuciju. Film je duhovito seciranje hrvatskog patrijarhata kroz priču o Nediljku Babiću Gangsteru, šarmantnom provodadžiji iz Imotskog koji pomaže Maji, samohranoj majci iz Bugarske, da se sretno uda u Hrvatskoj.

'Odlučio sam da ću snimiti dokumentarac o dogovorenim brakovima, a u početku sam za glavne protagoniste imao drugi par koji se na kraju pokazao lošim izborom. Kada smo krenuli istraživati iznova, producentica Vanja Jambrović mi je rekla da je čula za Gangstera Babića koji zvuči jako zanimljivo. Nakon što sam ga proguglao ispostavilo se da je on već dosta bio u medijima - gostovao je nekoliko puta u 'Latinici', bio kod Sanje Doležal, svako malo je u Slobodnoj Dalmaciji... No sve to događalo se u sezoni kiselih krastavaca, kada se mediji nisu imali baviti ni s čime drugim pa bi odlučili dati prostor onome koga su smatrali dežurnim ridikulom', objašnjava Nebojša Slijepčević, redatelj filma 'Gangster te voli', te dodaje:

'Moj prvi instinkt bio je posve kriv - nisam bio zainteresiran. Mislio sam da tu nema filma. Ali da ne ispadnem lijen, dao sam se nagovoriti, sjeo u auto s Vanjom i otišao u Imotski u kojem nas je na križanju čekao Nediljko. Kada smo s njime sjeli u ured i snimili prvi razgovor, postalo je očito da je to - to: bio je toliko savršen da su dijelovi tog prvog razgovora završili u filmu. Kada je Vanja pokazala prve materijale stranim producentima, svi su se složili da je to genijalno i da treba raditi dalje na tome.'

Kada se sve to događalo?

Mislim 2010. U ljeto 2010. počeli smo sa snimanjem koje je trajalo tri godine.

Je li teško ostati uz jedan projekt tri godine?

Ja sam tip koji radi polako. A i smatram da je dobro to što smo tako dugo snimali, jer iako je Imotski u teoriji dio iste zemlje, iste države, za mene je drugi kontinent. Jako je lako doći s predrasudama i biti površan. Prvih nekoliko mjeseci jesi površan i vidiš samo površinu stvari koja te toliko zaslijepi da ne vidiš ljude ispod nje. Potrebno je neko vrijeme da se riješiš toga. Meni je konkretno trebalo godinu dana. Ali to je neophodno da bih napravio nešto što neće biti banalno ili nepravedno.

Film funkcionira na nekoliko razina, ali prvenstveno kao priča o individualnim sudbinama s jedne te kao slika jednog dijela hrvatskog društva i mentaliteta s druge strane. Je li to bio plan od početka ili nešto što se samo iskristaliziralo tijekom putovanja?

Meni je filmski ideal upravo taj – da film kao prvo mora biti društveno relevantan. To je jako bitno, posebno za male kinematografije. Nacionalni autori svojim gledateljima moraju nuditi više od zabave – a gledatelji su u ovom slučaju primarno građani Hrvatske, jer trošimo njihov novac. No to ne znači da film ne treba zabaviti – on mora biti zabavan, gledljiv, iskustvo mora biti ugodno. Uvijek radim tako da film ima prvi, zabavni nivo, kao i drugi, koji je malo dublji. Svakome nešto: najljeniji gledatelj, koji je umoran od života, zadovoljit će se eskapizmom, a gledatelj koji traži dubinu imat će po čemu roniti i kopati. Zato smo i radili toliko dugo. Kad smo upoznali Gangstera, odmah nam je bilo jasno da će film biti duhovit i zabavan jer je on jednostavno takav lik. Ali isto tako smo htjeli progovoriti o meni bitnoj temi, a to je koliko smo kao društvo spremni prihvatiti drugačije od sebe. Zato smo htjeli da glavna junakinja bude netko tko se ne uklapa. Žena, za početak, jer žene se baš i ne uklapaju u taj okoliš. Drugo, da je strankinja. A kao bonus došlo je i to da je samohrana majka, što je svemu dalo novu, neplaniranu dimenziju.

Film jest duhovit, ali nije li više tragikomedija, nego komedija kakvim ga reklamiraju?

Ja ga nazivam 'dramom s puno smijanja', ali to nije marketinški dobro za reći (smijeh). Film je i po strukturi klasična drama s tragičnim junacima, ljudima koji su nesretni u životu jer nisu u stanju prevazići vlastiti strah i predrasude, te s junakinjom koja je nesretna zbog tuđe krivnje. Smijeh je glazura, šlag na torti koji je jako bitan, ali kao što je netko jako pametan rekao – svaka prava tragedija mora dijelom biti i duhovita.

Godina dana je prošla od festivalske premijere, a film tek sada kreće u distribuciju. Zašto smo čekali toliko dugo? Zbog silnih festivala ili problema s nalaženjem distributera?

Razloga je nekoliko, ali da, film je cijelu godinu putovao po festivalima, a u Restartu radi mala ekipa koja ne može stići sve raditi odjednom. Sada film konačno kreće u mrežu digitaliziranih kina, art kina koja će uskoro postati prava kina. Duboko vjerujem da će se vrlo brzo dogoditi povratak pravim kinima i da je vrijeme multipleksa bila međufaza redefiniranja filma. Prava kina za mene su nezavisna kina, male dvorane poput Europe, Griča...

Film je proputovao mnoge festivale u inozemstvu – kakve su reakcije vani?

Uglavnom pozitivne. U Zürichu su mi prišle dvije mlade Turkinje koje su bile potpuno oduševljene, komentirajući da ih sve to jako podsjeća na njihova, turska sela. Naravno, što više ideš prema sjeverozapadu Europe, oni to doživljavaju kao egzotiku pa vide samo celofansku površinu, roza sloj romantične komedije.

A u Zagori?

U Imotskom nisam bio, ali kažu da je premijera prošla sjajno. Dvorana je bila prepuna. U Širokom Brijegu smo ga također prikazali - film je otvorio festival, a dvorana je bila tako puna da nisi mogao progurati ni iglu. Usto smo osvojili nagradu publike.

Svi su zadovoljni...

Da, ali mislim da je poanta u tome da film, iako ne govori laskavo o toj regiji, ne laže – ljudi su prepoznali autentične priče i stvarne ljude. Sve je tako kako jest, bez uljepšavanja ili poružnjivanja.

Planirate li novi projekt i jeste li već počeli raditi na nečemu u posljednjih godinu dana?

Jesam, imam dva, tri projekta, ali ni za jedan još nemam novac. Čekam.

Zar je moguće da nakon tolikih uspjeha 'Gangstera' nitko nije spreman dati novac za novi projekt?

U Hrvatskoj jest moguće. Kad je javni novac u pitanju, valjda se računa na to da kada se jednom 'namiriš', trebaš malo sjediti sa strane. Dodatni je problem to što se dokumentarni film kod nas još uvijek smatra filmskom vrstom drugog, pa i trećeg reda. Od cijene nastanka do potencijala za publiku. Zbog toga dobivamo 10 do 50 puta manje novca nego igrani filmovi, bez obzira na to što isti ti igrani filmovi imaju svega 300 do 400 gledatelja u kinima, a ni umjetnička vrijednost im nije previše velika. Ja se nadam da će distribucija i uspjeh 'Gangstera' barem malo pomoći da se stvari promijene na bolje. Realno, uspjeh koji je 'Gangster' imao na svjetskim festivalima jest uspjeh o kojem hrvatski igrani film sanja – bili smo u konkurenciji nekoliko velikih europskih festivala, a najveći američki dokumentarni festival Hot Docs imao nas je u programu. To je ravno ulasku hrvatskog igranog filma u konkurenciju u Cannesu. A sve smo to napravili gerilski, za desetak tisuća eura, koliko je koštao cijeli film.