Slučajno ili ne, ali opet se dogodilo da je koncert koji gledam i slušam na Jazinama obilježen oscilacijama.

Prethodni put to je bio slučaj s nastupom Lennyja Kravitza, koji je prije pet godina već gotovo izvjestan fijasko uspio transformirati u svirku s frenetičnim klimaksom i oduševljenom publikom.

S Carlosom Santanom priča je bila drukčija. Jedan od najboljih živućih gitarista popunio je prašnjavo parkiralište kultne zadarske sportske dvorane, u rasponu od onih koji ga prate od početka do onih koje je privukao megauspješnim hitovima s albuma Supernatural i recentnijim radovima.

U dva i pol sata svirke Santana je ubacio ponešto iz gotovo svakog dijela višedesetljetne karijere i ogromnog opusa (što samostalnog, što u suradnji s drugima).

Hitova nije nedostajalo. Dapače, otvorio je sa Soul Sacrifice, da bi bez pardona nastavio s Black Magic Woman i Oye Como Va, a kasnije su na red došli i Europa (posvećena stanovitoj Monici), JinGo te Maria, Maria, Put Your Light Out, Corazon Espinado i (naravno) Smooth, kojom je završio službeni dio koncerta.

Pomalo ziheraški pristup, rekli bi neki. No 66-godišnji gitarist (rođendan mu je bio devet dana prije zadarskog nastupa) sam za sebe često zna reći kako je prvenstveno zabavljač, čovjek koji želi ljude koji ga slušaju učiniti sretnima.

Je li u tome u Zadru bio uspješan? I da i ne. Teško je dati jednoznačnu ocjenu jer je to bio koncert pun uspona i padova.

Ne toliko svirački - iako je bilo očito kako je maestru trebalo nešto vremena za hvatanje priključka s izrazito dobro raspoloženim pratećim bendom. Zlobnici iz zadarske varoši bi to pripisali navodnom intenzivnom popodnevnom druženju s domaćim vinskim specijalitetima u lokalnoj birtiji Vrša, no moj je dojam da staru iskusnjaru poput Santane teško takvo nešto može izbaciti iz stroja.

Dakle, prateći bend je bio sjajno raspoložen. Ritam sekcija bila je jedna od najboljih među hrpom njih koje sam imao prilike gledati i slušati zadnjih nekoliko godina. Rasturili su u svakom pogledu, bez obzira jesu li svirali nešto što je stiglo iz Afrike, Kube, Jamajke ili s trulog Zapada. Ritmom su nam činili noge nemirnima, a srca tjerali na brže otkucaje.

Puhačka sekcija odlično je nadopunjavala zvuk u cjelini, na trenutke potpuno preuzimajući pjesme u kojima izvorno ne igraju tako naglašenu ulogu (Smooth). Klavijaturist se nije puno micao od klasičnog Hammond zvuka, ali je pokazao i znanje i klasu.

Nisam baš shvatio što će gitaristu poput Santane druga gitara (naročito uz već prilično brojan bend), no čovjek je pošteno odradio svoje, dajući naslutiti kako je u nekim segmentima tehnički kompetentniji svirač i od svog šefa. Pjevači su bili solidni, ali bez momenata koje bih mogao izdvojiti kao naročito dobre.

Santani je, kao što sam već spomenuo, trebalo neko vrijeme za zagrijavanje. Nije bilo u pitanju ništa loše, ali osjetilo se da tonovi nisu onako tečni i čisti kako nas je navikao gitarist koji je već dugo vremena klasa za sebe. Potrajalo je nekoliko pjesama i nije narušilo, u cjelini gledano, dobar dojam. Ipak, nisam se mogao otrgnuti dojmu da je u jednoj brzini niže od ostatka benda, kao i da se bend međusobno bolje kuži nego s njim.

Gledao sam ga 1998. godine u zagrebačkom Domu sportova, neposredno prije no što će globalno eksplodirati albumom Supernatural. Tada je bio daleko bolji, da ne kažem, prisebniji.

Doduše, veći su mi problem predstavljale stalne promjene ritma, vrtuljak u kojem u jednom trenutku žene u publici plešu, i to ne nužno na ultrapoznate hitove, zato što ne mogu odoljeti čarobnom spoju latinoameričkih ritmova s raspojasanim udaraljkašima, pumpajućim basom i gitarom koja pjeva, da bi u idućem potonuli u gusti fusion jazz/rock, fascinantan za slušanje, ali ne naročito poticajan za micanje bokovima.

Utoliko se pristup tipa udrobi-svega-pomalo pokazao kao ne naročito dobar. Bilo bi klimi i prilici puno primjerenije odsvirati nabrijan set afriko-latinoamerikane, onako kao da će cuba libre teći u potocima do jutra, a zahtjevnije komade ostaviti za neku drugu priliku i publiku koja ih bolje poznaje.

Također, mogao je komotno preskočiti solo dionice za basista i bubnjara. Ti su dečki itekako pokazali što znaju, tako da za tim nije bilo potrebe. Osim, naravno, ako šefu nije trebala stanka.

Ipak, kad se podvuče crta, bio je to prilično dobar koncert, zbog kojeg se isplatilo potegnuti iz Zagreba i vraćati nazad tijekom noći. Urnebesna fešta ritma i melodije koja je uglavnom prštala energijom i zaraznom dobrom voljom.

Drago mi je što je odao počast Georgeu Harrisonu (While My Guitar Gently Weeps), što se upustio u obradu The Cream (Sunshine of Your Love) i što se sjetio nedavno preminulog J. J. Calea. I što sam mogao opet čuti neponovljivu, jedinstvenu gitaru. Jednu u milijun.