I dok nacija pada u eurofična stanja zbog dolaska nebitnih lica turske sapunice u Zagreb, istinski kulturni događaj mjeseca jedan je drugi posjet Hrvatskoj, onaj iz svijeta jednako egzotične, ali ne TV konfekcije, već filmske umjetnosti – naravno, nećemo očekivati da će dolazak Brilliante Mendoze na ovogodišnji One Take Film Festival, na kojem slavni redatelj predstavlja neke od svojih najboljih i najpoznatijih filmova, polučiti isti interes kao Onur i Šeherezada, niti ćemo doživjeti štancanje filipinskih kuharica na kioscima i svakodnevno paparazzo praćenje njegovih koraka po zagrebačkim ulicama.

Pa ako već neće prosječni Hrvat s objektivom, onda hoće filipinska dokumentarna filmska ekipa, koja Mendozu kamerom u stopu prati po Zagrebu. Gradu čiji nam je One Take Film Festival sada omogućio da na velikom platnu provjerimo opus autora koji je lani u Cannesu imenima kao što su Ang Lee i Quentin Tarantino 'preoteo' nagradu za najboljeg redatelja. Iako se tim poslom počeo baviti jako kasno...

'U filmskoj industriji sam počeo raditi s dvadeset i nešto godina, različite poslove, iako sam želio biti redatelj. Ali nitko me nije shvaćao ozbiljno. Nisam školovan za režiju, učio sam samo scenografiju pa mi nitko nije želio dati priliku da se okušam u režiranju. Stoga sam odustao od te ideje. Sve dok mi jednog dana prijatelj nije ponudio da režiram, film koji je išao izravno na video. Bilo je to 2005. i tada sam već imao 45 godina. Trebalo mi je malo vremena da povjerujem da ću ga zbilja režirati, ali kad sam shvatio da misli ozbiljno, odmah sam se uhvatio posla. Mislio sam da će to biti jedini film koji ću ikada režirati. Naime, bilo me strah ostaviti se posla scenografa, koji mi je donio dobar novac i ugodan život. Na kraju je ispalo da sam postao ozbiljan redatelj i da ću to ostati do kraja života.'

Možda ste zato snimili toliko filmova u tako malo vremena –  devet u zadnjih pet godina?

Moguće, vjerojatno imam osjećaj da se moram žuriti kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme. No istovremeno, ja jako volim to što radim i želim to raditi, ne želim stati. Kad imate strast i energiju za neki posao, ništa nije problem. Nikad nisam želio nešto dokazivati, samo snimati i snimati filmove. Divan je osjećaj završiti film i gledati ga na velikom platnu.

Pretpostavljam da i Vaš sirovi, nazovimo ga cinema verite stil snimanja također omogućuje brzinu rada. Samo u 2007. godini stigli ste završiti tri naslova...

Svakako, to jest jedan od razloga. Osim toga, shvatio sam da je posve drugačije snimati film na Filipinima, nego u Europi i ostatku zapadnog svijeta, ali i Azije. Jer na Filipinima je lakše raditi s ljudima, ljudi žele biti na filmu i glumit će i raditi na njima besplatno, samo zato jer žele biti dio projekta. I u postprodukciji, kada govorimo o korištenju opreme i tehničkim aspektima, lakše je sve dobiti i organizirati, ljudi imaju puno više entuzijazma nego u ostatku svijeta, gdje se moraš nositi sa strogim pravilima rada, sindikatima i sl.

Vaš prvijenac 'Masahista' klasificiramo pod etiketu tzv. gay filma. Je li gay film i dalje najveći filipinski filmski izvoz?

Jedno vrijeme jesu bili, gay filmovi su bili jako uspješni na festivalima i takvi su naslovi najlakše dolazili do kupaca na svjetskom tržištu. Zbog toga je ostatak svijeta i mislio da su Filipini centar gay kinematografije.

Što je razlog takvoj količini produkcije homoseksualnih priča, jesu li Filipini toliko liberalni kada je gay kultura u pitanju?

Da, iako smo izrazito katolička zemlja, poput Hrvatske. Ali homoseksualci su jako prihvaćeni u društvu, budući da su posvuda i nikome ne smetaju. Svatko može raditi što hoće, a Filipincima to ne smeta. Od homoseksualizma se ne radi problem, homoseksualci su posvuda, u vladi, politici, na čelu velikih institucija... Uglavnom, mislim da su Filipini danas sve manje poznati po gay filmovima, kao što je bio slučaj prije nekoliko godina kada je 'The Blossoming of Maximo Olivero' bio ogroman hit na festivalima, a svi krenuli masovno štancati slične filmove. Sve se to u zadnje vrijeme mijenja zbog nove scene, kojoj pripadam ja, ali i drugi razvikani filipinski autori kao što su Lav Diaz, Raya Martin...
Nema ničeg lošeg po tome da nas ljudi znaju po gay filmovima, ali lijepo je i kad postoji šarolikost tema i filmova, a ljudi imaju prilike upoznati različite stvari. Recimo, moji filmovi su uglavnom o siromaštvu, ali i o korupciji, nasilju, seksu... Svemu onome što se drži skrivenim od mainstreama.

Slične stvari dobivamo i od ostalih predstavnika novog filipinskog vala, Diaza, Martina, Khana... Vidite li sebe kao vođu tog vala i kakva je uopće budućnost filipinskog filma, ako znamo da se broj proizvedenih filmova smanjuje, uz popularizaciju DV tržišta?

Možda zbog pažnje koja mi se posvećuje, zbog Cannesa i drugih nagrada. No svi smo mi različiti i naši filmovi su različiti i to je odlična stvar, svatko radi svoje, drugačije stvari. Ja sam ponosan što na mene gledaju kao na najveće ime u gomili, ali još mi je više drago što sam mogao poslužiti kao inspiracija novim imenima na Filipinima, mladim redateljima i nadolazećoj, novoj generaciji. Ipak, najvažnije mi je da stvaram umjetnost, iskreno i onako kako ja to želim. Sve ostalo, nagrade i sl., je tek na drugom mjestu.

Što se tiče budućnosti filipinske filmske industrije, mislim da će doći do fuzije između mainstreama i tzv. alternativnog filma, budući da se danas snima više alternative nego mainstreama. Iako publika i dalje više podržava mainstream film, naravno. Nadam se da će publika odrasti i otkrivati kvalitetu, kao i to da ćemo mi koji nismo u mainstreamu razvijati i odgajati svoju publiku. Digitalni filmovi danas su popularniji nego ikada, jeftiniji su i praktičniji, ali ja i dalje koristim oba formata, nekad snimam na video, nekad na 35 mm.

Možda je nakon Koreje i Rumunjske filipinski film osuđen biti 'sljedeća velika stvar'?

Nadam se. Treba iskoristiti priliku.

Koliko Vas je iznenadilo osvajanje nagrade za najbolju režiju u Cannesu?

Bio sam sretan i iznenađen, apsolutno. Velika je to čast. Ali to što sam pobijedio Tarantina, Leeja i Almodovara ne znači da sam najbolji redatelj na svijetu. Možda jesam dobar u nekim stvarima i to se svidjelo žiriju u to vrijeme...

O da, iznenadilo me, prilično. Bilo mi je jako drago. Tarantino je veliki fan filipinskog filma, znao je dolaziti na Filipine i držati seminare, posjećivati festivale...

Svi se Vaši filmovi klasificiraju kao drame, ali u isto vrijeme, tu je jako puno žanrovskog utjecaja – primjerice, 'Serbis' je u osnovi obiteljska drama, ali začinjena eksplicitnim seksom, 'Kitanay' je drama, ali u osnovi i triler pa čak i horor na samom kraju... Jesu li to svjesne odluke?

Ne baš... Nikad svjesno ne odlučujem u kojem ću žanru biti, već se usredotočim na priče, na istinite priče običnih ljudi. Sve su to stvari koje sam čuo od običnih ljudi i pretvorio ih u fikciju, svi moji filmovi, od prvog do najnovijeg, utemeljeni su na istinitim pričama. To mi je najvažnije, da te priče pretvorim u film, a sve ostalo dolazi usput.

Sljedeći projekt na kojem radite je opet drama koja je zapravo triler, ili...?

Novi film snimam s fancuskom glumicom Isabelle Huppert. Priča je opet istinita, a riječ je o incidentu koji se dogodio 2001. na jugu Filipina, u muslimanskom dijelu zemlje. Film govori o muslimanskoj terorističkoj organizaciji Abu Sayyaf. Dakle, još jedna drama, ali ovog puta obogaćena akcijom (smijeh).